Potpuni tekst

4. Učitelj U duhovnog života259Dapače i svoje potpuno predanje Kristu Čedomila je posvećivala preko Antićevih ruku. “A kako bi i Otac mogao prikazivati žrtvu, koja nije čista.” 401 Takav izljev osjećaja, u kojima se i sam Antić našao okružen čuvstvima religioznosti žene, ukoliko nije podvojio Antićevu duhovnu sigurnost o mističnim pojavama, vjerojatno je utjecao na nj da o njoj ostavi svjedočanstvo. Njegov tekst pisma kojim je uzvratio Čedomili divna je pjesma Božjeg zaljubljenika u iščekiva-nju nebeske domovine. 402 No, isti dan obratio se Antić i svom duhovnom voditelju s nakanom da s njim poveže tu neobičnu ženu i preda mu njezina pisma i opise pohoda milosti da on prosudi radi li se o mističnom životu. 403Čini se da ni Antićev duhovnik nije odmah odgovorio na Antićevo traženje, jer je sva pisma i izvatke iz dnevnika tek poslije Antićeve smrti vratio samostanu “kao relikvije”. 404 Što su sve obuhvaćale omotnice s tim “relikvijama” predane duhovniku, nije u potpunosti jasno jer su pri sređivanju Antićeva arhiva spisi razvrstani kronološki. Nepoznato je i kakav je bio duhovnikov sud o tom “mističnom” fenomenu. Susreti između Antića i Čedomile nastavili su se još samo kratko. Ipak iz Čedomilina pisma izbija jasno da je Antićeva duhovna povezanost doživjela promjenu. I jedno i drugo, čini se, napredovali su prema trpljenju. “Svi oni lijepi doživljaji, sve je prošlo, kao da nikad nije ni bilo.” Čedomila se nije ni usudila k Antiću nemajući ništa lijepoga da mu donese ili kaže. Činilo joj se da je Antić njezina “žrtva”. Bilo joj je teško pri duši i nije se usuđivala za nj ni moliti, osim da mu Gospodin radi nje ne uskrati milosti i ne dodijeli trpljenja. 405 Ipak je jednom zgodom iskoristila dolazak u kupovinu u Zagreb da posjeti duhovnog oca i da s njim porazgovori. Antića je našla bolesna. Osjetila je Antićevo trpljenje i pomislila je da trpi zbog njezina pisma. Željela se zadržati, ali je morala u kupovinu. To stanje ju je mučilo i u molitvi je tjeskobno plakala držeći da je Gospodin odvratio svoje lice od nje i molila je u Antića ohrabrenje. 406 Iz dnevnika se razabire da je još jednom bila u samostanu, dok je Antić bio teško bolestan, iako nije jasno je li bila i kod Antića. U kapeli je osjetila “veliku žestinu i unutarnji žar” koji nije znala opisati i molila je Isusa da Antića primi u svoj zagrljaj. 407401 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Stenjevec, 15. XI. 1964.402 Tekst pisma je donesen u sljedećem poglavlju.403 Arhiv Vicepostulature, Antić Markoviću, Zagreb 21. XII. 1964. doslovno piše: “Šaljem Vam ovo pismo one Č. Sestre s kojom sam duhovno povezan. Na zadnje pismo tek sam joj odgovorio jutros, ponedjeljak.” Navedeni datum potvrđuje pretpostavku da se upravo radi o Čedomili Čajko.404 Marković je 26. I. 1965. potvrdio Antiću da je primio “poslana pisma i to sva ona u velikoj koverti kao i druga u dvije plave koverte”. A na kartici bez datuma popratio je vraćanje Antićevih spisa riječima: “U ovim kovertama su bila razna pisma koja su o. Anti pisale: redovnice, Civilne osobe, redovnici - svećenici. — O. Ante je sve poslao meni kao svome duhovnom ocu. Vraćam pisma u ovećoj koverti kao relikvije.” O. Ladislav Marković. Arhiv Vicepostulature, ad an. 1965.405 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Stenjevec, 29. XI. 1964.406 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Stenjevec, 13. XII. 1964.407 Arhiv Vicepostulature, [Čedomila Čajko Iz dnevnika] 15. I. 1965.