Potpuni tekst

42 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenPrema Grabićevim izvješćima uspjeh u nauku u I. razredu filozofije, u kojemu je bio Antić, bio je ispod osrednjeg. 165 Grabić je općenito bio zadovoljan studentskim ponašenjem, jer su cijenili zavjete i opsluživali odredbe (precepte) Pravila i pravila o odgoju. No, ipak je moralo sa strane biti nekih prigovora jer se Grabić na njih neizravno i trijezno osvrće pri kraju svoga izvještaja. A prigovori su se odnosili na to da se kod klerika nedovoljno zapaža “duh pobožnosti i samozataje koga se je u novicijatu primilo”. Takvo stanje Grabić je držao običnom pojavom u duhovnom i redovničkom životu početnika. Da bi doskočio i tim prigovorima, Grabić je već tada savjetovao da bi se klericima kao duhovni vođa dao posebni “izvježban i stariji, iskusniji, pobožniji, razboritiji redovnik”. 166Čini se da se tom Grabićevu prijedlogu nije udovoljilo i magistar je i nadalje ostao duhovni i stegovni voditelj mladih studenata. U novom okruženju mladi su studenti slobodnije izražavali svoje sklonosti. Veliki dio je gledao život u praksi i iz prakse povlačio zaključke i za vlastiti duhovni život. Da li zbog nedostatka redovničkog poziva ili zbog zapuštanja vlastite duhovne izgradnje, teško je reći, ali kod nekih su studenata pomalo splašnjavali ideali. I nekadašnji Antićev stariji, pokajnički kolega iz novicijata fra Marcel Dubravica, o kojem je magistar Klarić pleo hvalopojke, ponovno se umorio u redovničkom životu, pa mu se magistar Grabić dobro morao zaprijetiti da bi ga trgnuo i osvijestio. 167Studenti su, kako je rečeno, imali magistre kao službene duhovnike, no slobodno su birali vlastitog ispovjednika. Ispovijed u kojoj kršćanin moli od Boga oproštenje za svoje propuste i pogreške i odrješenje, koje svećenik izgovara u Božje ime, oduvijek je u Crkvi cijenjena ne samo zbog toga što grijehom umrloj duši vraća život milosti, nego i zbog toga što nesavršenu kršćansku dušu obogaćuje milošću. No ispovijed je u duhovnom životu cijenjena i zbog savjeta koje Božji ljudi iz svoga vlastitog iskustva prenose penitentima. I Ordinacije Provincije Presvetog Otkupitelja, koje su bile na snazi kad je Antić bio mladi klerik, pripisivale su ispovijedanju posebnu važnost, pa je u njima naveden i propis da gvardijani trebaju izvijestiti godišnje provincijala kod koga se redovnici dotičnog samostana ispovijedaju.168 Prema sačuvanim izvještajima, fra Ante Antić se ispovijedao kod novog f. 29r-v. - Arhiv klerikata. Popis bogoslova, šk. god.1914-1915. Nijedan od navedenih dokumenata ne spominje tonzuru, osim biografskih podataka koje je ispunio sam Antić (Arhiv Vicepostulature, Biografski podaci) koji je pribilježio da je “tonzuru i male redove primio isti dan” od spomenutog biskupa. Iako je to malo neobično da se tonzura ne spominje u dokumentima, sklon sam vjerovati da je bila podijeljena sa spomenutim službama, jer je ona ponekad zaista skupa podjeljivana, kao u slučaju Antićeva kolege Ivana Gančevića. (Usp. Nadbiskupijski arhiv Split, Knjiga zaređenika II. (1900-1925), f. 35v-36r.) Knjiga zaređenika spominje prisutne svećenike dekana Mihovila Pavlinovića mlađeg, don Stjepana Pekića, fra Alberta Bukića, fra Antu Cikojevića i dr. - Franjevački arhiv u Makarskoj, Ljetopis Zbora Milovana, 32.165 Zapisnik definitorijalnog sastanka održavana u Splitu mjeseca srpnja 1913. AFPPOS, fascikl 28. svežnjić. II. f. 60v.166 Isto 60v;; AFPPOS, Spisi provincijala, fascikl 30, br. 2233/1912 (izvornik).167 AFPPOS, Spisi provincijala, fascikl 30, 2233/1912.168Ordinationes, 9.