Potpuni tekst

2. Život Ž i rad između dva svjetska rata133nije imao novaca da bi ga poslao na daljnje školovanje. Zaklinjao ga je da nastavi školu i obuče redovničko odijelo. Sin je prihvatio, možda kratkovremeno čak i iskreno zaželio biti franjevac. Ispunio je odgovarajuće obrasce molba, uredno potpisao i u novicijatu se vladao tako da su odgojitelji bili uvjereni da ima zvanje i pripustili su ga na zavjetovanje. Kad je upisao bogoslovni studij, i Antić je, u početku, bio uvjeren da je njegov imenjak fra Ante imao zvanje i da ga je potom izgubio zbog sumnja koje su ga nagrizale i što te sumnje nije nikomu otkrivao. Antić je pokušao s njim razgovarati, ali je fra Ante odgodio razgovor za desetak dana i pošao s ostalim studentima na praznike u Živogošće. Odatle je pokušao poručiti ocu u Njemačku da bi došao kako bi s njim mogao riješiti problem izlaska. Kad od oca nije dobio nikakav odgovor, zatražio je da bi s njim telefonom razgovarao s pošte u Igranima. Ferijalni magistar i gvardijan nisu to dozvolili pa je fra Ante napisao pisma stricu i ocu. “Ja sam odlučio svući habit - ne od obisti ili od dragosti, već od nevolje ljute”, pisao je ocu. “Ja ljubim tebe oče Franjevački samostan Živogošćekao i mater, ali ja ne mogu radi vas na ovaj način sebe žrtvovati.” Otac mu je stigao u Makarsku, ali se čini da između oca i sina nije bilo razumijevanja. Sin je privremeno pošao u samostan u Omiš dok ne sredi pitanje zavjeta, a Antić, znajući mladića kao ponosna pa čak pomalo i “pravdadžiju”, zauzeo se za izmirenje sina i oca. Zapelo je i s izdavanjem svjedodžaba o završenom školovanju pa je mladićevo ogorčenje doseglo vrhunac. “Pišete mi da molim oca.” Tako je napisao Antiću. “Ne poznajete ga još dobro. Moliti njega i nekadašnje starješine za svjedodžbu - uzaludan je posao, jer su to ljudi od kamena koji su radi par srebrenika spremni uništiti i ubiti čovjeka materijalno i moralno zato što ne misli kao i oni - što se nije žrtvovao na silu.” Ogorčeni mladić, kojemu je Antić govorio da se uzda u roditelje i u rođaka franjevca, bio je uvjeren da je njegov beznadni slučaj riješila sama Providnost jer bi uzdajući se u njih, držao je, umro od gladi. No, on je slučajno susreo direktora tvornice za preradu mesa koji ga je i bez školskih svjedodžaba zaposlio kao “privatnog” činovnika. Koliko je mladić pretjerao u svojim mladenačkim predožbama, a koliko su one zbiljski odraz teških vremena i prilika, teško je do u potpunosti odgovoriti, no Antić se i u tim slučajevima pojavljuje kao svijetli lik u kojeg se ne gubi povjerenje i od kojeg se traže molitve i savjeti u uvjerenju da je on imao “najbolje-čisto očinske namjere”. 443443 Uredovni spisi franjevačkog bogoslovnog klerikata Makarska. 34/40 i dopisi izvan protokola, Živogošće 10. i 16. VII. 1940, te Zemun 27. VIII. 1940. Arhiv Vicepostulature, Petar Š. Antiću, Zemun bez datuma.