Potpuni tekst

194 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličensam prema Tebi vršio svoje dužnosti i da [li] sam te zanemarivao i nisam Te pazio, bdio nad Tobom, opominjao Te. — Da li je moja služba bila Tebi i drugima in destructionem et in scandalum. Nemoj se bojati. Reci mi sve i ja ću Te zato čuvati.” 266Najvjerojatnije su takve glasine ubrzale želju da se bogoslovi iz Zagreba što prije vrate u Provinciju kao naravnije središte odgoja. Antić je ostao na stajalištu da se klerikat zadrži u Zagrebu i, uz gospodarske i obrazovne razloge koje je iznio, dokazivao je da se klerici tako pozitivnije odgajaju i da broj klerika, kad nisu okupljeni u jednom malom mjestu, manje izaziva komunističke vlasti i upada im u oči.Odbacujući prigovore o velegradskom negativnom djelovanju na klerike, on je ustvrdio da su klerici koji su se odgajali i školovali u Zagrebu stekli dobru redovničku svijest. “U Zagrebu su, — nastavlja Antić u svom izvješću dvadesetorici članova provincijskog kapitula— “klerici pretrpjeli internaciju svojih poštovanih Otaca od kojih su trojica stradali, podnijeli su strah radi prijetnja i prilika, ali je sve to na njih pozitivno djelovalo i čuvalo ih je u vjernosti Bogu i zvanju. Među klericima nije nikada bilo idejne ni duhovne pocjepanosti, već su svi bili na svojoj Crkvenoj i redovničkoj liniji.”Uz odbacivanje prigovora o negativnom utjecaju velegrada na odgoj Antić je ukratko izložio i svoje poglede na odgoj redovničko-svećeničkih kandidata, poglede koji ni danas nisu izgubili nimalo svježine misli i važnosti, pa mi se čini da je neke od njih potrebno navesti u izvornom tekstu:“Znajući u kojima i kakvim prilikama živimo i gdje će se naši klerici naći sutra, kad pođu u vojsku, davala im se veća sloboda, ali uvijek dužnim upozoravanjem bilo na duhovnim govorima bilo na privatnim opomenama, a i svaki put, kada bi nešto o njima čuli i dopustili, uvijek bi pred svima iznijeli taj čin i pokazali kakvo treba da je pravo redovničko držanje. Vodila se kontrola kamo idu klerici i kada se vraćaju, koliko se zadržavaju izvan samostana i gdje. Ako je pojedinac koji puta zlorabio tu slobodu, uvijek je bio pozvan na odgovornost, bio je upozoren, opomenut i na njega se napose pazilo. Priznajem da su klerici mogli zlorabiti izlaženja ili se ne držati danih uputa i savjeta u tom pogledu i tako duhovno stradati. No to je neizbježivo i u svakoj drugoj kući, ako nema savjesti i straha Božjega.” 267Slučaj kad se neki klerik u vojsci neoprezno izrazio o franjevcima vjerojatno je, također, nekima poslužio kao dokaz da odgoj nije solidan. No Antić je i tu znao pronaći ublažavajuće okolnosti ispričavajući bogoslova da više nije mogao nazad. 268Kritiziranje odgoja zagrebačkih studenata nije u Provinciji prestajalo. Vjerojatno su se već pronosili glasovi da bogoslove treba premjestiti iz Zagreba 266 Antić Mandacu, Zagreb, 4. XII 1954. AP, I/28, 3 [¢ 4, 519].267 Uredovni spisi franjevačkog bogoslovnog klerikata Makarska-Zagreb, Izvješće za Provincijski kapitul o klericima II. semestra 1954/55, Zagreb, 9. VII. 1955. str. 2-3268 Antić Petrovu, Zagreb, 7. III. 1955. AP, I/34, 79 [¢ 4 717]. Pisma svećeniku, III, 20/68, 84.