Potpuni tekst

4. Učitelj U duhovnog života255Gospodin udijeli, 382 premda svi spisi nisu sačuvani, Antićevo je duhovno vodstvo ponekad do u tančine ostalo dokumentirano.U svom duhovnom životu Čedomila je doživaljavala neposrednu Božju bli-zinu, ali je ponekad osjećala i Božju odsutnost. Činilo joj se da je i Bog otvrdnuo i gazi je kao crva. 383 U susretu s Antićem osjetila je “božanski dodir”. Činilo joj se da kroz Antića govori sam Isus, a ona u miru i zahvalnosti prima sve kao dragocjeno blago. 384Kad se 1958. pročulo se da bi Antić, zbog bolesti, mogao poći iz Zagreba u Dalmaciju, Čedomila je ne samo proplakala, što je svojstveno ženama, već je i trpjela s njim u njegovoj bolesti, spremna dati život, kada bi to bilo moguće, da sačuva Antićev. 385 Čitavu 1959. osjećala je trenutke Božje bliskosti, ali još češće duhovne tjeskobe. No ono što je čudnije, kao da je i Antić svojim duhom zahvaćao u njezino proživljavanje, što se, čini se, može zaključiti iz pisma koje joj je pisao: “Duhovna kćeri! Ljubav Božja neka Vas u svemu vodi i oduševljava. Jutros nije sve bilo kako ste želili i očekivali. Gospodin je htio i od Vas i od svoga nevrijednog sluge jednu žrtvu. Hvala Mu. - Duša se nalazi u duhovnoj tami. Ništa ne može reći ni protumačiti. Trpi i boli je sve. Na sebi vidi samo bijedu i nemoć potpuno osjeća i proživljuje. Na ništa niti se može niti smije da se osloni ili zaustavi. Sve joj izmiče ispod nogu i ne osjeća niti nalazi u ničemu oslona, uporišta. Samo je jednoga svjesna: u duši osjeća da je netko drugi njezin Gospodar, da je ona u njegovoj vlasti i službi i da je On ne ostavlja. Njega osjeća iznad sebe, iznad svega što se u njoj zbiva, događa i duša je sva prožeta ovom sviješću, da je u njegovim rukama, da mu mora biti pokorna i poslušna pa ništa ne vidila, ništa ne razumjela, ništa ne osjećala. To je dvostruki život. Kćeri moja, to je posebna milost i dar Duha Svetoga. Propeti ste u svojim osjetilima, duševnim moćima, tjelesnim raspoloženjima, u svojoj osjećajnosti i duševnom lijepom, ugodnom proživljavanju. Duša je sva okrenuta k unutarnjoj svojoj strani, gdje je sve u duhovnom mraku kao da očekuje, gleda, nada se, želi da je obasja drugo sunce, drugo, neočekivano svjetlo za kojim sve više i više čezne. Na momente se osjeća zapaljenom, užeženom i uzdignutom nad samu sebe, nad sve zemaljsko, osjetno i duhovno kao da u samoj vjeri živi i hoda. To malo traje, ali ona to zapaža i proživljuje. Drugi put sve joj se čini maleno, neznatno prema sili ljubavi koja je od svega rastavlja. Ona sliči malom djetetu, koga veliki junak i snažan div uzme i diže u vis, u zrak i ono - dijete - ne zna kamo ga taj silni div nosi. Nato se opet povraća u svoju bol i tamu gdje trpi svoju slabost, nemoć i veliko duševno siromaštvo. Htjela bi nekome povjeriti svoje stanje, ali niti može niti nalazi tko bi htio s njome nositi silni teret njezinih slabosti, 382 Usp. Antić Č. Čajko, Zagreb, 27. XII. 1959, AP, II/6, 17 [¢ 5, 153];; 28. XI. 1962, AP, II/6, 31 [¢ 5, 196].383 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, 2. II. 1955;; Cerje, 25. VIII. 1957;; Ksaver [Zagreb] 23. VII. 1958;; Ksaver 19. III. 1959. “Rekla sam Mu: Bože ako me i ubiješ, uzdat ću se u te, ali On kao da je otvrdnuo i gazi me kao crva” i dr.384 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Ksaver [Zagreb], 23. VII. 1958.385 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Ksaver [Zagreb] 14. VII. 1958. “Ali sada kad čujem da trpite više, trpim i ja. O kako sam molila dragog Boga, da uzme radije moj život, koji je i onako beskoristan, a da Vas ostavi, ali neznam…”