Potpuni tekst

84 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenodbijati i vlastitu obranu, pa i onda kad prigovor nije na mjestu, uz obrazloženje da je i Isus šutio na sve optužbe. Odatle je vodio samo korak da donese odluku da o drugome neće nikada govoriti u odsutnosti, bojeći se da to ne bi bilo ogovaranje. Njegovo je stajalište načelno bilo ispravno da se ne zapleće u govorkanja o drugom koja ne spadaju u okvir njegove dužnosti. No puno je teže bilo razlučiti gdje je granica dužnosti obrane drugoga. A Antić vjerojatno u potpunosti i nije bio svjestan kako postoji i dužnost na obranu i onda kad se ne radi o “službenoj” odgovornosti. 149 Takav je stav bio i lakši nego usprotiviti se sugovorniku posebno ako se radi o poglavaru. No, Antić zacijelo ne bi ustuknuo zbog toga što bi takav stav bio manje zahtjevan. On je sebi znao reći: “Voli više križ i trpljenje nego lak i ugodan život” i nije se strašio pred poteškoćama. U poglavarima je jednostavno gledao Božje namjesnike i onda kad su ti Božji namjesnici bili ujedno Božje šeprtlje. On donosi odluku da im nigda neće predbacivati niti kritizirati njihove odredbe, ne postavljajući pitanje može li odredba biti pogrešna i pripada li poslušnom podložniku za izvršenje pogrešnog naloga nagrada ili kazna? Antićevo kasnije zaobilaženje nekih ovako problematičnih odredaba ubrzo će u praksi pokazati da je njegova spremna i ponizno “slijepa” poslušnost ipak bila dovoljno kritična.Uz izbjegavanje govorenja o sebi i svojim djelima i uz nadvladavanje potištenosti zbog neuspjeha ili kritika na vlastiti račun, Antić je u sebeljublje uvrstio i govorenje o rodbini napisavši u bilješke o duhovnim vježbama 26. XII. 1927. “nigda govoriti o kući i rodbini”. 150 Kad znamo kako je Antićeva rodbina bila siromašna, odluka nam izgleda prilično čudna, jer se Antić nije mogao hvaliti ni bogastvom ni ugledom svoje rodbine, i nije iskuljučeno da je uvjetovana duhovnošću Rodrigeza koji se sve do šesdesetih godina u Provinciji Presvetog Otkupitelja upotrebljavao za duhovna razmatranja, a Rodriguezovu pripravu na smrt izdao je upravo Antićev vicepostulator fra Roko Tomić. Njegovo naglašavanje povučenosti, ili kako on rado voli reći mučanja, na prvi mah može izgledati kao vanjska duhovna vježba, kao puko mrtvenje jezika. Djelomično i jest, što se može zapaziti iz različitih razdoblja njegova života. Uz duhovne vježbe 1923, on piše: “Mrtvi svoj jezik”. A pišući negdje oko 1930. o mortifikaciji bjelodano potvrđuje istu misao rečenicom: “Mukom, trpljenjem i molitvom nadoknađuj svoju nedostojnost i slabost. ” 151 No, muk se ne sastoji samo 149 U najmanju ruku nejasna je Antićeva rečenica: “Gdje me ne zove dužnost mučat ću i preporučivat ga Gospodinu” (Arhiv Vicepostulature, AS, 1. Duhovne vježbe 26. VII. 1926. t. 9 [¢ 7, f. 4]). “Nikada se nemoj ni pravdati ni ispravdavati bio prav bio kriv, nego po primjeru Isusovu muči kao i on, bio nepravedno pogrđen i osuđen”, N. Gabrić, Nekoliko zgodnih misli, opomena i duhovnih savjeta koje mi je dao moj duhovni vođa. Arhiv Vicepostulature f. 35 r .150 Arhiv Vicepostulature, AS, 1 t. 4. [¢ 7, 6]. Isti savjet se ponavlja i u bilješkama N. Gabrića Nekoliko zgodnih misli, opomena i duhovnih savjeta koje mi je dao moj duhovni vođa. Arhiv Vicepostulature f. 36 v : “Nikada se nemoj pravdati, o sebi govoriti, o svojim domaćima i uopće o svemu što je ugodno svome samoljublju.”151 Arhiv Vicepostulature, AS, 1 [¢ 7, 1] i Mortifikacija sjetila [¢ 7, 12] — N. GABRIĆ, Nekoliko zgodnih misli, opomena i duhovnih savjeta koje mi je dao moj duhovni vođa. Arhiv Vicepostulature f. 35v: “Pa ako i imaš razloga da nešto prigovoriš muči i žrtvuj svoj osjetni nagon”, f. 36 r .“Nikada ne govori samo da govoriš […] Nego rađe mrtvi i čuvaj svoj jezik jer ćeš po toj vježbi mnogo napredovati u savršenosti.”