Potpuni tekst

6. Božji pohod307sestra Martinka Ostrognaj za koju Antić kaže da se ponižavala i sebe nadvladavala da mu pomogne u najtežim potrebama. 94U kolovozu je opet teže pobolijevao, ali je primao stranke i kad nije više mogao ustati iz kreveta, a zbog upale pluća teško je i govorio. 95 Pisao je pisma svojoj duhovnoj djeci, ležeći i sjedeći na krevetu. 96 U takvom stanju ponovno i ponovno molio je od Boga milost božanske prisutnosti, da svi koji k njemu dođu ne nađe njega već Isusa, a kad od njega otiđu, da budu “puni Isusa i Duha Svetoga”. Svome duhovniku Markoviću povjerio je da se ponovno i ponovno vraća spisima svete Terezije. Posebno čita o petom stanu Duhovnog dvorca i svaki dan moli da bi i sam unišao u taj stan.Kako se njegov fizički život trošio, duša mu se oslobađala tjelesnih spona i još više čeznula za božanskim. Ideali su mu postajali još privlačniji. Želio je “biti samo Božji”. Ali i to “s Božjom pomoći”, svjestan da bez nje ne može biti ni Božji. Stoga svoj život posvećuje Isusu, Mariji i dušama za koje Krist hoće da ih pomaže na njihovu hodu spasenja, želeći “sve duše sve više privesti Bogu, Mariji, duhovnom životu”. 97Dio vremena provodio je u duhovnom razgovoru s osobama koje su mu tražile savjete ili dolazile na ispovijed. Čini se da ga je taj rad posebno privlačio, jer je svom ispovjedniku, koji ga je vjerojatno opominjao da se previše ne zamara, napisao da je poslije njegova posjeta “dalje od svakoga pa i od osoba vrlo bliskih po duhovnom vodstvu”, više okrenut Bogu. 98Kad je početkom listopada zahladilo i Antiću je ponovno pozlilo, ali se prema liječničkom mišljenju radilo samo o promjeni vremena i možda neraspoloženju. Kad se srce malo primirilo, već nakon dva dana, osjećao se prilično dobro. 99 Ipak u to vrijeme, vjerojatno po liječničkom i gvardijanovu nalogu, nije primao osobe za duhovni razgovor, pa mu je preostajalo više slobodna vremena koje je upotrebljavao za molitvu i duhovno čitanje, no nekima je ipak pisao s kreveta. 100Čitajući kroz to vrijeme peti stan Duhovnog dvorca, izrazio je želju da se i sam nađe u njemu. A sam se osjećao nevrijednim grešnikom, nedostojnim ijedne milosti Božje, duhovnim slabićem i bolesnim bijednikom. 101 Možda ga je upravo takav osjećaj još više poticao da svoje zadnje sile upotrijebi na korist onima za koje je mislio da im svojim zagovorom može pomoći. Kad je tako njegov nekada-94 Antić M. Ostrognaj Zagreb, 5. IX. 1963. AP. II/30, 11 [◊ 2, 565].95 Arhiv Vicepostulature, Nada Isusova, Zagreb 12. VIII. 1963.96 Usp. Antić R. Župić, Zagreb, 1. VIII. 1963, AP, II/44, 2 [¢ 5, 1052].97 Antić L. Markoviću, Zagreb 8. IX. 1963, AP, I/29, 1 [◊ 2, 214-215].98 Antić L. Markoviću, Zagreb 15. X. 1963, AP, I/29, 2 [◊ 2, 217].99 Arhiv franjevačkog samostana u Zagrebu, Ljetopis samostana, svetišta, župe Majke Božje Lurdske u Zagrebu, 1962-1964, 1 - 3. X. 1963. Nekoliko dana prema Antićevoj osobnoj izjavi zdravlje mu je bilo obično. Antić A. Kujundžić, Zagreb, 11. X. 1963, AP, II/19, 82 [◊ 2, 444].100 Sestri Dioniziji Balajić je pisao da ne prima nikoga za 15 dana na duhovni razgovor zbog kontrole srca. (Antić D. Balajić, Zagreb, 9. X. 1963, AP, II/2 [¢ 5, 93]). A sestri Karmeli je na Svisvete pisao s kreveta (Antić K. Jukanović, Zagreb, 1. XI. 1963, AP, II/40, 6 [¢ 5, 953]).101 AP, I/29, 2 [◊ 2, 216], Zagreb 15. X. 1963.