Potpuni tekst

164 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenje odlukom od 25. I. 1944. br. 201-44 odredio da se radi zračnih napadaja i drugih ratnih nezgoda klerici sa odnosnim svojim lektorima razmjeste u samostane Visovac, Živogošće i u župe imotske krajine: Vinjane, Runović i Podbablje. Oni mladomisnici i drugi klerici koji se nalaze kod roditeljskih kuća, neka i nadalje ostanu. Drugi mladomisnici petoga tečaja neka se što prije i brižnije priprave za juriskidciju.” 101I studenti su se razbježali kojekuda. U tim teškim prilikama Ante još više upire pogled u Boga i u Blaženu Djevicu Mariju. Nastoji proširiti moljenje krunice i pobožnost prvih subota. Preporučuje molitve za Provinciju. A svom duhovnom vođeniku fra Nikoli Gabriću preporučuje čak svaki dan zaklinjanje protiv otpalih anđela - contra angelos apostatas Leona XIII. “Neka dragi Bog od nas otjera zle duhove koji kvare i upropašćuju duše.” 102Profesori su u odlasku studenata iz Makarske i nastanjenju kod vlastitih obitelji ili kod nekih župnika vidjeli opasnost za njihova zvanja, pa je Antić pokušao navesti provincijala da dođe u Makarsku kako bi se bolje pobrinuli za školu i odgoj, nastojeći također pridobiti kustoda i rektora fra Gabru Cvitanovića da se vrati u Makarsku i da se u Makarskoj urede barem prvi razredi škole. 103Čini se da je Grabić upravo tada odredio da rektora fra Gabru Cvitanovića zamijeni fra Božo Vuco kao provincijalov delegat, a ako on ne bi mogao, onda najstariji lektor. Boži je pisao da povede studente u Imotsku krajinu. Kustod i rektor zbog straha i živčanog rastrojenja nije došao u Makarsku, pa je Antić zamolio provincijala da on sam dođe u Makarsku. Međutim, ni Grabić nije držao da bi razlog bio dovoljno jak, da se izloži opasnosti putovanja. U Provinciji su se ponovno pronosili glasovi o još dvojici ubijenih franjevaca, o. Zjačiću i o. Paviši. Strah se još više uvlačio pod kožu. Većina studenata pošla je u Imotsku krajinu, a Baškovođani i Breljani ostali su u Baškoj Vodi, kod Makarske, okupljajući se oko kustoda fra Gabre Cvitanovića. Desetorica studenata koji su ostali u Makarskoj postali su nervozni pred svakodnevnim prelijetanjem aviona i pred bombardiranjima. Ljuti su bili i na magistra i držali da se za njih ne brine i da ih izlaže pogibli. Zavidjeli su kolegama koji su otišli kućama ili negdje u druge samostane i župe. Glasovi koji su se pronosili o novim bombardiranjima neke su toliko zastrašili da su po cijeli dan, kad bi bilo lijepo vrijeme, provodili u obližnjoj šumi. Iako ih je Antić nastojao umiriti i uvjeriti da je Bog dao vidljive dokaze kako se za njih brine, klerici su željeli vidjeti da se za njih brinu i njihovi redovnički poglavari. Od straha pred partizanima studenti su odbili nositi tonzuru. Provincijal koji je smatrao da je to “obća bolest mnogih mladih, koji nalaze u tome spas od progona i smrti” odlučio im je popustiti, ali ne zbog opasnosti od smrti već da izbjegne 101 AFPPOS, Spisi provincijala, 364/45, A. Antić, Izvješće o klericima od škol. god. 23. VI. 1942. do 12. XII. 1945, str. 2.102 Antić Gabriću, Makarska 28. I. 1944. A. ANTIĆ, Pisma svećeniku, I [30/79], 128. “Protiv onih napadaja mi smo se pomagali pouzdanjem u pomoć Božju i Bl. Djevice Marije, i svetom molitvom. ” AFPPOS, Spisi provincijala, 364/45, A. Antić, Izvješće o klericima od škol. god. 23. VI. 1942. do 12. XII. 1945, str. 3.103 Antić Grabiću, Makarska, 17. II. 1944. AP, I/47,21 [¢ 4, 872]. Signatura provincijalata 115/44.