Potpuni tekst

4. Učitelj U duhovnog života257Jednom zgodom, dok je bila kod Antića, osjetila je da Bog preko njega ulijeva u njezinu dušu “svijetlo i jakost, nešto Božanskoga”, a ona je stajala pred njim 389kao otvorena posuda u koju mirno teku preko njega Božji darovi. Drugi put je osjetila kako se iz njegove duše prelijeva u njezinu “neka sveta milina, mir duboki, sabranost u Bogu”. To ju je tako obuzelo da je sutradan osjetila Isusovu blizinu i jedinstvo s Isusom, “a sve u vezi sa duhovnim Ocem” o kojem je osjećala neodoljivu potrebu govoriti Gospodinu. 390 Sljedeće godine, dva dana prije Antićeva imenadana, 11. VI. 1961. obuhvatilo ju je neko čudno čuvstvo. Osjećala je da ju je Gospodin približio Antićevoj duši i molila je da bi se ona i Antić našli “zajedno” u Kristovu božanskom srcu. 391 Taj se psihološki osjećaj duhovnog jedinstva pojavio i u Čedomilinu doživljaju Božje nazočnosti, dok je bila u bolnici, kad je s Antićem komunicirala samo pismima. 392 A on je izrastao na riječima Antićeve raspjevane duše oduševljene Bogom. Posebno u trenucima, koje Čedomila naziva Božjim rasvjetljenjem, činilo joj se da joj postaje jasno da Bog “hoće tu povezanost” njihovih duša. I zbog toga je i njoj kao i fra Nikoli Gabriću dolazila na pamet pomisao da Gospodinu ponudi svoj život za Antića. 393Povezanost se, čini se, još više povećala kad je nakon izlaska iz bolnice Antić na nju položio ruke i molio riječima obrednika za njezino ozdravljenje. Iz njegovih ruku Čedomila je osjetila da izlazi sila. I zaista, kad su joj na prvoj liječničkoj kontroli rekli da su joj pluća zdrava, ona je bila uvjerena u čudesni Božji zahvat koji se zbio polaganjem Antićevih ruku. 394Dok je jednom čekala u kapeli u Vrbanićevoj da bi je Antić mogao primiti, Čedomila opisuje da je osjetila fizičku slabost i nastavlja: “[…] počela sam tražiti veliku Božju ljubav za Oca i odmah se ta ljubav čista kao kristal počela izlijevati u moju dušu. Otac [tj. Antić] mi se učinio kao velika i sveta 389 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Zagreb-Stenjevec, 11. II. 1960. Čini se da bi se na taj događaj mogle odnositi riječi iz Antićeva pisma: “Na odlasku i povratku kući osjetili ste novu snagu, posebnu pomoć i ruku Gospodnju nad sobom. I to je znak njegove providnosti.”Antić Č. Čajko, Zagreb, 9. II. 1960, AP, II/6, 19 [¢ 5, 158].390 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Stenjevec 10. VII. 1960. Sličnim riječima opisati će taj doživljaj i nakon dvije i pol godine: “Što sam ovih dana u duši proživljavala neznam (!) Vam opisati, kako je Gospodin u njoj djelovao, ne može se izreći. Znam da Vi to osjećate, kao da hoće da prelije Vašu dušu u moju i s njom je združi u jedno. Kako bi ja to ikada mogla pomisliti ili poželiti da on nije pokazao, da je to njegova volja i odredba.” Isto, Stenjevac-Zagreb, 22. I. 1963.391 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Stenjevec 11. VI. 1961. 392 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Novi Marof 6. IX. 1962. “Kad sam primila i čitala Vaše cijenjeno pismo, ćutila sam nazočnost Gospodinovu, kao i sada dok pišem ove redke.” U svojim sjećanjima Čedomila piše da je u bolnici bila 1961. no sjećanja se poklapaju s pismima iz 1962.393 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Novi Marof 6. IX. 1962. “Molim i za vaše zdravlje, pa ako bi Gospodin tako htio, da meni moje oduzme.” 394 Čedomila Čajko, Moja sjećanja na o. Antića, Stenjevac 1970. Arhiv Vicepostulature, Izvanprocesualna svjedočanstva, 114, 6. O nekom posve izvanrednom ozdravljenju u ovom se slučaju ipak ne može govoriti već samo o ubrzanom, jer i prethodna Čedomilina pisma govore o poboljšanju njezina zdravlja.