Potpuni tekst

4. Učitelj U duhovnog života243tente. Iz pisama časnih sestara možemo vidjeti da su im poglavarice dale dozvolu za dopisivanje s njim kao s duhovnim vođom. 285Od svojih duhovnih kćeri tražio je da se mole i žrtvuju za nj kao duhovnog oca da mu Isus da nebesku mudrost, čistoću i poniznost, da im uvijek zna pokazivati volju Božju i voditi ih po Duhu Svetomu, a on ih je svaki dan preporučivao dok je slavio misu na oltaru i molio za njihovu svetost. 286 Iz osobnog i tuđeg iskustva Antić je vrlo dobro znao da se život u samostanu sastoji od zbira manjih ili većih duhovnih i tjelesnih radosti i brojnih većih ili manjih poteškoća. Svojim vodstvom i savjetima prve je pokušao oplemeniti a druge olakšati, pa čak ih pretvoriti u nasladu. Radost je svakidanja pričest i želja da se ujedini s Kristom;; radost je prisutovati s ljubavlju sv. misi;; radost je pohađanje Isusa u Presvetom sakramentu. Radost je štovati BDM i nju nasljedovati, radost je preoblikovati se u Isusa, pa čak i trpeći i noseći svoj križ. No Antić ne odbija ni druge manje svakidašnje ljudske radosti rodbinske, prijateljske, drugarske, u uspjehu, napretku, zdravlju, na položaju, dobru društvu i slično. 287 On od svojih duhovnih kćeri traži i odmor kao volju Božju, da poslije mogu bolje vršiti svoje poslove. 288 Ipak samo one prve, duhovne radosti produhovljuju, suobličuju osobu Bogu i pripravljaju za jedinstvo s njim. 289 Neke čisto afektivne radosti odbijao je smatrajući da one mogu postati pogibeljne te zbog toga npr. nije redovnici dopuštao zagrliti i milovati djecu koju poučava. 290Redovništvu je, prema njegovu mišljenju, pripadalo nepregledno polje raznolikog duhovnog rada. Odgojen u redovničkoj provinciji u kojoj je većina redovnika živjela samačkim životom i kojoj je bila strana jednoličnost, Antić je prihvatio kao nešto normalno raznolikost redovništva i duhovni razvoj osobnosti unutar njega. 291 On se donekle trudio da svakoj redovničkoj družbi približi najshvatljiviji oblik vlastitog poslanja. U pismima često spominje osnivače ili zaštitnike pojedinih družbâ. Čak je prevodio razmatranja i članke koji se odnose na različite družbe, 292 no nije bio sklon pripisivati redu ili družbi odlučujuću spasenjsku ulogu da ne bi time zasjenio ulogu Kristovu;; osnivač reda ili družbe uvijek mu ostaje samo uzor, red ili družba pomoć u ostvarivanju duhovnih ideala, a suobličenje s Kristom konačni cilj osobe. 285 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Antiću, Ksaver [Zagreb], 21. VIII. 1955. “Č. Predstojnica mi je dala dozvolu, da Vam odgovorim na pismo ako hoću.”286 Antić B. Horvat, Zagreb, 16. XII. 1962. AP. II/11, 14 [◊ 2, 385]287 Usp. Antić klarisama, Zagreb, 11. VI. 1958. AP, II/47, 34 [¢ 5, 1170-1071].288 AP. II/30, 22 [◊ 2, 576]. - Antić A. Kujundžić, Zagreb, 14. IV. 1955. AP, II/19, 67 [¢ 2, 435].289 Antić klarisama, Zagreb, 11. VI. 1958. AP, II/47, 34 [¢ 5, 1170-1071].290 AP, II/32, 1 [◊ 2, 584].291 Bilo bi krivo zbog te širine Antićeva stava shvatiti da su mu svi redovi jednako vrijedni, ili da mu je redovništvo samo neka vrsta bolnice za zaraženike grijehom. Istina, ta se slika nalazi u Antića: “Mi smo u redu kao u jednoj spasonosnoj duh[ovnoj] bolnici” AP, II/29, 15 [◊ 2, 542]. No taj je opis upućen sestri koja je radila u ambulanti (usp. AP, II/29, 13 [◊ 2, 556]) i zbog toga njezino značenje nema apsolutnu već samo metodološku vrijednost.292 Dominikanki č. s. Ksaveriji Oreb šalje npr. neki prijevod sv. Katarine da bi preko njega osjetila zagovor i pomoć velike Majke. AP, II/29, 12 [◊ 2, 555]. O Ostalim prijevodima usp. poglavlje 5. Priređivač priručnika za duhovni život.