Potpuni tekst

20 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenNakon šestog razreda osnovne škole Ante je 17. VII. 1905. uputio molbu da bude primljen kao pitomac u Franjevačko sjemenište u Sinju. 42 Nakon uobičajenog postupka, 5. VIII. iste godine obaviješten je preko šibenskog gvardijana da je primljen u sjemenište. 43 A njegove su isprave, vjerojatno, 26. VIII. skupa s ispravama ostalih primljenih pitomaca proslijeđene mjesto-ravnatelju sjemeništa fra Sebastijanu Latincu. 44ODGOJ U NAČELIMA ORGANIZIRANOG KATOLICIZMAKraj XIX. i početak XX. stoljeća, kad je Antić kao dječak kod rodne kuće i kao mladić u sjemeništu oblikovao svoj svjetonazor, obilježen je u Katoličkoj crkvi snažnom osobnošću Leona XIII. i sv. pape Pija X. Otvoren prema ekumenizmu, slavenstvu i socijalnim problemima, Leon XIII. je u Hrvatskoj doživljavan kao podupiratelj slavenske ideje, koju su u Hrvatskoj širili, pod Masarykovim utjecajem, naročito bivši studenti s Praškog sveučilišta. Enciklikom Grande munus Leon je naime 1880. proširio blagdan slavenskih apostola na čitavu Crkvu. Sljedeće godine uslijedilo je veliko slavensko hodočašće u Rim, a zatim su dane povlastice za slavensko bogoslužje. Zatim su uslijedili pokušaji za uspostavljanje diplomatskih odnosa s Rusijom, koji su bili u prekidu od 1867. godine. U svojim dodirima s istokom Leon se služio naročito uslugama poznatog biskupa Strossmayera. No, i među franjevcima Provinicije Presvetog Otkupitelja, u koju će kasnije stupiti mali Antić, ekumenskim pitanjima bavili su se fra Ivan Marković, koji je za svoje povijesno-teološke radove dobio počasni doktorat od pape Leona XIII, i kasniji barski nadbiskup (Crna Gora) i izdavač glagoljskog misala fra Šimun Milinović, koji je, čini se, ustuknuvši politici Crne Gore, zagovarao da se rimski kolegij sv. Jeronima nazove zavodom za južne Slavene (pro Slavis Meridionalibus). 45Poslije Leonove smrti činilo se da bi u Hrvatskoj moglo doći do preokreta s obzirom na simpatije prema papinstvu. Austrija je naime 1903, bojeći se da bi za papu mogao biti izabran dugogodišnji državni tajnik Leona XIII. kardinal Mariano Rampolla del Tindaro i da bi mogao nastaviti slavensku politiku te time omogućiti političku prevagu Francuske-Rusije, postavila veto na izbor Rampolle za papu i tim otvorila put svom državljaninu mletačkom patrijarhu Giuseppeu Sartu, koji je uzeo ime Pio X. 4642 AFPPOS, Prot. br. 312/1905. U Protokolu se ne spominje ime Marko. Prema tada važećim odredbama molbu za primanje u odgojni zavod, s popratnim potvrdama o vladanju i završenom školovanju, dostavljao je provincijskom ministru mjesni poglavar odnosno gvardijan nekog samostana. Cfr. Statuti particolari per l’osservante Provincia del Santissimo Redentore in Dalmazia, Roma 1877, art. II, § 2. Velika većina dokumenata iz Arhiva Provincije ili ispisa iz protokola koji se navode u slijedećim bilješkama tiskani su u nastavcima, pod naslovom “Podaci o životu i radu o. Antića”, na nutarnjoj stranici prve korice u Antićevu glasilu DOA, 1 (1971) br. 3-4 do 2 (1972) 3-4.43 AFPPOS, fasc. 20. svežnjić Ia. zapis u protokolu br. 354/1905. Spis (koncept) nedostaje.44 AFPPOS, fasc. 20. svežnjić Ia. zapis u protokolu br. 394/1905. Spis nedostaje.45 Usp. F. E. JANOSI, Österreich Ö und der Vatikan 1846-1918, I, 318-321.46 J. WODKA, Kirche in Österreich, Wien 1959, 357-358.