Potpuni tekst

172 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličen“Iako proživljujemo teške kušnje i kritične dane ne smijemo ništa gledati crno ili klonuti duhom. Sve je za naše dobro. Treba da uvidimo i upoznamo naše pogreške i vratimo se potpunim i skrušenim srcem Bogu. Ne će nas Gospodin zapustiti. Udara nas da se otresemo svjetskog duha i da budemo u onomu što je naša dužnost i sv(eto) zvanje. Nikada ne smijete klonuti duhom, prepasti se, postati malodušni. Živom vje-rom, pouzdanjem, podlaganjem sv. volji Božjoj i očekujući milosrđe, pomoć i duhovnu obnovu …” 141Iako je Antić u navedenom pismu Grabiću bio uvjeren u duhovnu obnovu, ljudski govoreći ona se činila daleko i teško ju je bilo čekati. Izvješće o klericima 23. VI. 1942. do 12. XII. 1945. Grabić je smatrao “po ljudsku govoreći najcrnje, što ga je ovaj Ured u svojoj prošlosti ikada primio”. No Grabić je bio uvjeren da je Bog u to “najteže razdoblje” povijesti Provincije bio preko Antića u pomoći i samostanu u Makarskoj i Bogosloviji i Provinciji. 142Kao što se redovito događa poslije rata, i u Hrvatskoj je neimaština bila velika. Iz jednog Antićeva pisma saznajemo kako su mu sestre Stipetić dostavile malo brašna koje je on dao časnim sestrama da naprave tjesteninu, a tjesteninu je potom poslao u samostan u Živogošće. 143 Gore od neimaštine bilo je komunističko proganjanje svećenika, redovnika i uglednijih vjernika. Za Crkvu su dani bili sve crnji, jer je komunistička državna ideologija nametnula državnim službenicima mišljenje prema kojem je Crkva smatrana najvećim državnim neprijateljem, a svećenici i vjernici, koji se nisu dali slomiti, u javnim su glasilima nazivani klerofašistima. Započelo se i s namještaljkama i unaprijed skrojenim presudama, koje su kao jaku vjersku zajednicu pogodile i Provinciju Presvetog Otkupitelja. Komunisti su redovito likvidirali one koji se nisu slagali s njihovim mišljenjem. 144 Po Provinciji se pročulo da je fra Bone zacijelo osuđen na strijeljanje. 145 Obustavljeno je izlaženje Nove revije, Riječi Božje i Glasnika Gospe Sinjske. Fra Mirko Validžić je, piše Antić, poput sv. Stjepana kamenovan, a fra Paško Bačić ubijen u svojoj župi, osuđeni na zatvor franjevci Bernard Medvid (5 godina) i Gabro Bedrica (1 godinu), a fra Metod Ramljak na 6 godina prisilnog rada. 146 Sveukupna stvarnost postajala je svakim danom sve više zastrašujuća, jer će u kratkom vremenu deseci franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja biti ubijeni, klerici i mladomisnici pozvani u vojsku, drugi deseci franjevaca otpremljeni u logore, a neki svećenici poslani na prisilni rad. 147 Činilo se da sam Lucifer bije Crkvu na svim crtama i da je opsjeda consilium malignantium. 148141 Antić Grabiću, Makarska, 13. VII. 1945. AP, I/47, 32 [¢ 4, 857-859].142 Arhiv Vicepostulature, Grabić Antiću, 20. XII. 1945.143 Antić F. i M. Stipetić, Makarska, 6. VII. 1945. AP. III/35, 43 [◊ 2, 817].144 I Antić spominje jedan takav slučaj riječima “[…] poginuo jer se nije slagao … Tako govore oni koji su bili s njime.” Antić I. Juriću, Zagreb, 15. VIII. 1949. AP, I/21, 23 [¢ 4, 376]. 145 Antić Baliću, Makarska, 5. X. 1945, AP, I/4, 7 [¢ 4, 25-27].146 Antić Baliću, Makarska, 1. IV. 1946, AP, I/4, 8 [¢ 4, 28]. Presudom od 19. IV. 1946. Medvid je osuđen na tri godine.147 Usp. o tome P. BEZINA, Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942-1948 (Knjižnica zbornika Kačić - Monografije, dokumenti, građa … 25), Split 1995.148 Arhiv Vicepostulature, N. Subotić Antiću, Trpanj 7. II. 1946.