Potpuni tekst

228 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenza vodstvo takvih osoba. To se vidi iz njegova pisma upravljenog, potkraj života, 1959. Anđelini Kujundžić, u kojem ju je zamolio da obavi devetnicu u čast Presvetog Trojstva da uzvisi na oltar Pija XII, a njemu pokloni zdravlje i milost da bude “ispovjednik i duhovni otac po posebnoj milosti Duha Svetoga na slavu Presvetog Trojstva i za spas duša”. 164Brojne osobe s kojima se dopisivao Antić često naziva svojom duhovnom djecom oslovljavajući se sam, više puta, duhovnim ocem. U njegovo vrijeme katolici su u Hrvatskoj redovito oslovljavali redovnika svećenika riječju “oče”, pa se može pretpostaviti da sva pisma upućena Antiću u kojima je oslovljen kao duhovni otac 165 ne moraju označavati trajnije duhovno vodstvo. No, iz pisma školske sestre Vjekoslave Kovačević, predstojnice u Trpnju, u kojem se izričito ona naziva njegova“duh[ovna] kći”, može se pretpostaviti da je Antić 166 već tada neke osobe na poseban način uključio u svoje duhovno vodstvo.Premda su svećenici prihvatili i pogodovali širenju naziva duhovni otac, zanimljivo je promotriti tu uporabu kod Antića. Stječe se dojam da je u mlađim godinama Antić tu riječ za sebe rijetko upotrebljavao. On i svoje vjerne sljedbenice Anku Bebić i sestre Stipetić oslovljava sa gospođice ili sa sestre u sv. Franji. Riječ duhovni otac postaje u njegovu rječniku češća negdje od II. svjetskog rata, što je više odmicao u godinama i što se više posvećivao duhovnom vodstvu. Uporaba te riječi u Antićevim dopisima čini se da je donekle ovisila i o društvenom položaju osoba koje je duhovno vodio. Prema nekim osobama koje su mu u redovništvu bile pretpostavljene, imale vlast u Crkvi ili uživale ugled i bile naročito cijenjene, Antiću se naziv duhovnog oca očito činio neprikladan i neumjestan. Ta te su osobe zapravo već u određenom smislu bile duhovne ili svjetovne vođe. Ne bi li bilo preuzetno smatrati se vođom vođama? Izbjegavanje “neumjesnog” naziva nije, međutim, puno mijenjalo stvarnost. Tipičan takav odnos može se zapaziti prema uvaženom i u to vrijeme cijenjenom fra Stanku Petrovu, 167 u kojem Petrov Antića oslovljava sa Ti, a Antić Petrovu skoro nalaže, oslovljavjući ga sa Vi.Naziv duhovnog oca Antić rabi uglavnom u pismima jednostavnim osobama koje je duhovno vodio, a koje redovno nisu imale neke vlasti ili naročitog ugleda u društvu. Bili su to obični vjernici, intelektualci željni dubljeg religioznog iskustva, poneki zbog svog kršćanstva i na rubu društva zadojenog komunističkim idejama, mnogi ljudi iz okolice i Zagreba, različitih uzrasta i staleža […]” (Izvanprocesualna svjedočanstva, 115). Slično svjedoči i Adela Starc: “V Samoboru kamor so ga predstojniki poslali na oddih ga duhovni otroci nisu pustili pri miru. Bila sam priša kako so prihajali in odhajali.” Isto se događalo i u Brezovici, Vrhovcu, Šestinama itd. 164 Antić A. Kujundžić, Zagreb, 29. III. 1959. AP. I/19, 75 [◊ 2, 437].165 Tako je oslovljen u pismu s. Angeline [Galun] Antiću, Knin 129. XII. 1944. i neke Monike koja je bolesna i koja bi imala “svega” pričati Antiću, B[aška?] V[oda?], 10. II. 1945, o kojima kasnije u prikupljenoj arhivskoj građi u Arhivu Vicepostulature nema spomena.166 Arhiv Vicepostulature, Vjekoslava [Kovačević] Antiću, Trpanj 15. IV. 1946.167 O Petrovu usp. monografiju: Mp. o. dr. fra Stanku Petrovu in memoriam, Sinj 1963. i D. ŽANKO, Svjedoci, Izabrani eseji, prikazi, sjećanja (Knjižnica Hrvatske revije), Barcelona-München 1987, 253-262.