Potpuni tekst

4. Učitelj U duhovnog života221i skrbi za bolesnu redovničku subraću, nema puno svjedočanstava koja bi govorila o Antićevu obilasku bolesnika po njihovim kućama. Ipak se sačuvalo nekoliko pisama koja odaju njegovu skrb za osobe koje su trpjele i patile. 119 Za njih je Antić više puta tražio pomoć za nabavu lijekova. A osjećaji kojima je molio dobročinitelje katkada su upravo dirljivi. 120 Bolesnike je hrabrio da ne klonu duhom. 121Umirućim osobama, u njihovim posljednjim trenucima ovozemaljskog života, pristupao je uvjeren da im je u tim trenucim u pohodu sam Gospodin. Kao što je dok je bio magistar pokazivao razumijevanje i pažnju prema bolesnim klericima, tako je i kasnije rado dvorio duhovno braću, pa i na smrtnom času i pozivao subraću da mole za pokojne. 122JEDNOSTAVAN, RAZBORIT I UMJERENSavjete koje je davao drugima Antić je i sam provodio u djelo. Svjestan da mu je, slabu i nevrijednu, Bog, udijelio neshvatljivo dostojanstvo svećeništva i božansku moć i vlast nastojao je biti “vjeran prevelikoj dobroti i ljubavi Božjoj”. 123Njegova naravna i jednostavna ljubav, nenapuhana i bliska, dijeljena poput kruha sa suputnikom na putu, činila je Antića privlačnim redovnikom i poželjnim duhovnim učiteljem. A njegove su pouke bile naravne i lako razumljive, bilo da su izrečene riječima ili pokazane životom. Te pouke su polazile od naravne spoznaje da je čovjek ograničeno biće i da treba ograničiti svoju djelatnost na izvršenje Božje volje i ne brinuti se pretjerano za “suvišne brige”. 124 Smatrao je da čitava duhovnost počiva na poniznosti 125 i da zbog toga u životu treba biti naravan i je-119 Usp. Antić Anušiću, Z[agreb], 8. VII. 1953. AP 1/1, 3 [¢ 4, 4]. Franjevački arhiv u Makarskoj, kutija XI. Antić Cikojeviću, Zagreb 30. XI. 1946. 120 Za neku plućnu bolesnicu piše: “Zato Te molim da, ako možeš učineš (!), jer se ne bavi politikom nego samo zdravlje i znanje.” Antić D. Šušnjari, Zagreb 26. I. 1956. Tražeći lijekove za svećenika Kažimira Kelića, župnika u Privlaci kod Vinkovaca, pisao je: “Molim Te učini mu ovu uslugu, vrlo je dobar i revan pastir, zaslužuje da mu se stvar učini. Trpi mnogo od raznih bolesti i zato mu se pokaži uprav velikodušan i spreman”, Antić D. Šušnjari, Zagreb 1. VII. 1957. Iste godine molio je za lijekove časnoj majci u Brezovici uz obećanje da će sestre karmelićanke moliti za nj. Antić D. Šušnjari, Zagreb 10. IX. 1957.121 Antić Bajiću, AP 1/2, 1 [¢ 4, 7-8].122 Eksprovincijalu je Krelji u zadnjim trenucima nudio da uzme malo mlijeka što je bolesnik odbio riječima “da ne treba jer će on sutra u sjaju sunca poći gore na nebo”. Tiskana Osmrtnica Mn. o. fra Koste Krelje. AFPPOS, Spisi provincijala, (129) br. 777/1930. - No, kad je god. 1938. umro fra Jure Božitković, kojega je Antić držao za “dobroga i svetoga” čovjeka, u sačuvanim pismima ne nalazimo za nj poziv na molitvu. Usp. Antić I. Juriću, Makarska, 17. XII. 1938. AP, I/21, 22 [¢ 4, 373]. Kad se nije moglo ustanoviti jesu li u vrijeme rata ubijeni franjevci, s kojima su nastradale i župne knjige, udovoljili svoje misne obveze, poticao je provincijala da bi od Svete Stolice za moguće neizgovorene mise isposlovao sanaciju. Antić Grabiću, Makarska, 10. X. 1945. AP, I/47 35 [¢ 4, 855].123 Usp. Antić S. Mavrak, Brezovica-Karmel, 29. VII. 1953. AP, II/24, 44 [¢ 2, 480].124 Antić Anušiću, Zagreb, 2. I. 1963. AP 1/1, 4 [¢ 4, 5].125 “Cijela ova duhovna zgrada počiva na poniznosti”, Antić LJ. Juretić, Zagreb, 19. XII. 1963. AP, II/15, 12, str. 3 [¢ 5, 336]. “Uz svetu molitvu sjedinit ću sv. poniznost kao glavnu moju krepost, kao temelj na kome mora se dizati sva zgrada redovničkog života. S poniznošću hoću steći milosrđe, oproštenje kao carinik;; hoću predobiti Bož(ansko) Srce Isusovo, da mi sve oprosti, zaboravi i primi me u se. Poniznima daje milost… Poniznošću dobit ću svaku milost”, Antić S. Mavrak, Brezovica-Karmel,