Potpuni tekst

Zaključak327No uz odgojni rad sa studentima Antić u Zagrebu postaje poznati duhovni vođa, bilo po svojoj službi ispovjenika, naročito u samostanima redovnica, bilo po tome što su mnoge osobe upravo počele opsjedati crkvu Majke Božje Lurdske i samostan uz crkvu u kojem je Antić boravio. Istraživanja poduzeta u ovom radu pokazuju da se Antić do tog vremena razvio u izvrsnoga duhovnog vođu. Svoju duhovnost nije zadržao samo na saznanjima crpljenim iz najboljih priručnika askeze svoga vremena već se i sam odlučno dao na čitanje najboljih asketskih i mističnih djela, kao što su djela franjevačkih pisaca sv. Bonaventure, sv. Petra Alkantarskog, sv. Karla Secijskog te karmelićanskih autora sv. Terezije i sv. Ivana od Križa, i nastojao je njihove upute provjeriti u vlastitom životu.U svagdanjem životu živio je asketski, ali bez pretjerivanja u asketskim vježbama, obuzdavajući tjelesne sklonosti i štujući vlastito tijelo kao hram Svevišnjega prema uputama evanđelja. Vjera mu je prerasla u gledanje, ufanje je očvrsnulo u sigurnost, ljubav ga je približila suobličenju s Ljubljenim i razlila se na bližnje. U djelovanju je postupao odmjereno, usmjeravajući vlastite čine i upućujući druge prema Bogu kao najvišem cilju ljudskog života. Pridavao je slavu Bogu, a ljudima dužno štovanje. U poteškoćama života i naročito u bolesti, koja se potkraj života pojačala, predavao se hrabro u Božju volju i prema njoj se nastojao suobličiti do te mjere da bi nestao u Kristu, preobrazio se u Krista, odnosno, bolje rečeno da bi u njemu živio samo Krist. Mnogi ljudi su već za Antićeva života u njemu vidjeli svetog čovjeka i kao takvom mu se poslije njegove smrti utjecali za zagovor. Je li Antić dospio, zaista, do tako herojskog stupnja ljubavi da zaslužuje da ga Crkva ovjenča svetačkim vijencem, ostaje prosudbi Crkve. Ovaj rad nije riješio, a to mu nije bila ni nakana, sva pitanja s obzirom na proučavanje Antićeve duhovnosti. No, on je otvorio vrata daljnjem proučavanju, napose utjecaju duhovnih pisaca na Antićevu duhovnu i mističnu teologiju, što će nadam se biti od koristi daljenjem proučavanju duhovnosti među Hrvatima. Pomno analizirani dokumenti, pisani u vrijeme kad Antić nije bio kandidat za oltar, podvrgnuti povijesnoj kritici i složeni u jedinstvenu sliku otkrivaju autentičnog skromnog, i pobožnog franjevca, uzornog svećenika, čovjeka ispunjena Božjom ljubavi i žarom za spasenje duša, čovjeka potpuno Božjeg, željna suobličenja s Propetom ljubavlju, s Kristom.