Potpuni tekst

168 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenobezglavljen, a jer u samostanu nije bilo ni vikara, poglavarsku službu preuzeo je stari i bolesni eksprovincijal, za kojega je kustod Cvitanović držao da više ne može raditi, a Antić ga je predlagao za poglavara jer je bio najstariji diskret. 126Strijeljanje gvardijana na Antu je moralo snažno djelovati. No, on je ipak ostao staložen i miran. Svoju mirnoću prenosio je donekle i na, katkada, uspaničene i raspršene učenike koji su u ratnim prilikama tražili vlastite izlaze i rješenja. I uz bojazan od neprilika i opasnosti oni su se ipak pokoravali njegovim zahtjevima i njegovoj riječi. Antić je u Makarskoj ostao kao neki raspačivač potrepština. Svatko se za nešto obraćao. Netko za knjige, netko za odjeću, netko za obuću, netko za hranu, tjesteninu ili sol. Električne energije nije bilo. Petrolej se nije mogao lako nabaviti. Iz unutrašnjosti se nabavljao petrolej, iz primorja se nabavljala sol. 127 Većina Antićevih dopisnika koristila je svoja pisma da se Antiću izjada, da mu iznesu svoje duševno stanje, da zatraži savjet i preporuku u molitve. Otkuda Antiću takav autoritet koji izbija na vidjelo iz mnogih pisama koja su mu upućena. Objašnjenje za to možda se najbolje može pronaći u pismu fra Davida Bribića, koji je u vrijeme rata neko vrijeme boravio u Makarskoj i bio duboko impresioniran Antićevim duhovnim savjetima, njegovim zauzimanjem na sve strane, i njegovom mirnoćom u ratno doba. Brbić je u Antiću vidio dušu “koja je sva podana i pridana Isukrstu da izgara u žaru božanske ljubavi napram ovomu svomu Zaručniku nastojeći mu privesti što više duša da ih s Njim što bolje upoznade i srčenije sjedini baš u Prisv[etom] Srcu Njegovu, u komu je samomu pravi mir i pokoj naš”. Zahvaljujući mu što se i za nj brinuo “pravom majčinskom, a svetačkom ljubavi”, Brbić mu je obećao da dok je na zemlji neće odustati moliti “za pomoć, okripu i svako dobro pridragoga” fra Ante. Izvor Antićeve mirnoće, kako je dobro zapazio njegov subrat i pokornik, jednostavni fra David Brbić bio je sam Bog jer je Antić po savjetu apostola Petra povjerio dušu svoju vjernom Stvoritelju (1 Petr 4,19). U pismu pisanom ikavicom Brbić dodaje: “Sada razumim kako tvoj duh ostaje vedar a srce odvažno, a u toliko briga i raznih služba i pažnjâ, a u ovako vrime raztrkavanja i čuvanja glavâ! […] Tvoje srce dóbro Isukrst je usvojio, ono se je u Njemu učvrstilo, pa tko i što će da pokrene srce komu je Gospodin naš Isukrst sva snaga, sve blago i sve uživanje!!”Pomalo čudnovata formulacija kojom David završava svoju molbu da se Antić moli za njega kako bi ostao vjeran Isusu: “[…] ufam se vrlo, pridati dušu svoju priko ruku primiloga svog oca fra Ante Antića, u krilo primilostivoga Boga Odkupitelja našega spasitelja Isukrsta i primilosrdne Njegove Majke a i naše priblažene Divice Marije!!!” očito pokazuje da je Brbić tada Antića smatrao svetom dušom. 128126 Antić kustodu Cvitanoviću, Makarska, 27. XI. 1944. AP, I/47 30 [¢ 4, 861];; signatura provincijalata 732/44.127 Usp. Arhiv Vicepostulature, Vuco Antiću, Imotski 29. XI. 1944.128 Arhiv Vicepostulature, Brbić Antiću, Živogošće 18. VI. 1944.