Potpuni tekst

6. Božji pohod317Kristov život, da se jednostavno izgubi u Kristovu življenju. 158 U jednom pismu s humorom se usporedio s praznom puškom da bi se na kraju pisma potpisao riječima Isus = Duhovni Otac. 159 Takvo poistovjećenje neodoljivo izaziva parafrazu: “što god učinite ovom nemoćniku meni ste učinili”. Kad je potkraj siječnja dospio s čitanjem do sedmoga stana ,izrazio je želju prepustiti Kristu potpuno gospodstvo nad svojom osobnošću, nad svojim “ja”, potpuno se preobraziti u Krista, umrijeti sebi da bi našao u Kristu svoj počinak. 160Iz dana u dan i njegova je fizička nemoć postajala to veća. U toj nemoći vjerojatno mu je bila velika utjeha apostolski blagoslov koji mu je udijelio Sveti Otac, o čemu ga je brzojavno izvjestio kardinal Cicognani. 161 I dok su dogorijevali posljednji ugarci vatre Antićeva života, mnogi su postajali svjesniji vrijednosti plamena na kojem su se kroz život duhovno zagrijavali. U zadnjim danima držala ga je ognjica. Uz samostansku subraću koja su se često nalazila uz njegov krevet, njegovala ga je časna sestra Miloslava, a posjećivala su ga četvorica liječnika: Sokolić, Jelavić, Nötig i Hrčko. Rijetki su bili pokornici kojima je samostanska uprava dopuštala da ga posjete. Dva dana prije smrti posljednji je put, čini se, ispovjedio neku osobu koja nije pripadala samostanskoj obitelji. Ponavljao je često kratke pobožne uzdahe i molitve, a mogao je primiti i pričest. U utorak 3. ožujka za nj je bila namijenjena sv. misa poslije koje mu je gvardijan fra Ivan Vuka u prisutnosti subraće udijelio popudbinu i apostolski blagoslov. Medicinsko osoblje i subraća osjećali su da se približio kraj, no Antić je još čitavi dan uspjevao razmijeniti s posjetiteljima po koju riječ i uputiti pobožnu preporuku. Popodne je u rukama držao raspelo i upućivao Bogu zahvale i molitve. 162 Ponekad je zapadao u izvansvjesno stanje i nije zapažao osobe koje su ga dolazile posjetiti. 163 Uvečer su se zajednički oko njega okupila subraća i sestre iz samostana koje je Antić na kraju posjeta blagoslovio. Potom je uslijedila i njegova posljednja ispovijed.I sljedećeg jutra se pričestio. Vidjelo se ipak da se kraj sve više primiče. U trenutcima kad je osjetio olakšanje nastavio je s kratkim pobožnim molitvama. Posljednje razumljive riječi su mu bile: Isuse, Marijo, a tada je njegov glas za-[◊ 2, 581];; 14. IX. 1964, AP, II/30, 26 [◊ 2, 582]. Daje sličicu nekoj Marici da je primi “kao od Isusa” Antić Č. Čajko, Zagreb, 17. IX. 1961, AP, II/6 [¢ 5, 179]. 18. IX. 1964. [5 219]. - Antić nepoznatoj osobi, Vrhovac, 21. IX. 1964, AP, II/45, 19 [¢ 5, 1090].158 Provincijal Jerko Lovrić se sjeća da su zadnje riječi koje je čuo od Antića bile: “Molite Vi, neka mole braća, da ne živim ja nego Krist u meni.” Vjesnik Provincije Presvetog Okupitelja, 14 (1965), br. 3-4, str. 28.159 Antić M. Ostrognaj, Zagreb, bez datuma. AP, II/30, 30 [¢ 5, 777].160 Antić L. Markoviću, Zagreb, 31. I. 1965, AP. I/29, 9 [◊ 2, 225]. Zanimljivo je da Antić ovdje upotrebljava sliku iz trećeg poglavlja, sedmoga stana, o preobrazbi leptira.161 Arhiv Vicepostulature, Osobni dokumenti, 39c [¢ 7, 103].162 Izvanprocesualna svjedočanstva, 105 (S. Aračić).163 I. Malinka, Duhovno očinstvo sluge Božjega oca Antića, Antićeva baština u duhovnoj obnovi Hrvatske, Zagreb, 1994, 197.