Potpuni tekst

230 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenIz toga proizlazi da duhovne osobe trebaju čuvati zdravlje, kao posebni Božji 176dar, i što bolje upotrijebiti svoje fizičke snage na slavu Božju, biti uvijek vesele i s pouzdanjem pristupati Bogu. Ne smiju se prepuštati mislima koje prouzrokuju smetnje u duhovnom životu. Moraju se kloniti malodušnosti, čuvati potištenosti, melankolije i očaja. Duhovno veselje ne smije im poremetiti nikakva tjeskoba, muka ili križ, jer osobama koje pripadaju Isusu nitko ne može nauditi kad ih on brani, čuva i nad njima bdije. 177 Dapače, jedan od najsavršenijih oblika iskazivanja ljubavi prema Bogu Antić je gledao u nošenju vlastitog križa po primjeru Isusovu. 178 Bogu valja služiti veselo, predano i potpuno. 179 Da bi to uspjelo, treba biti ponizan jer poniznost je temelj duhovnog savršenstva i jedini uvjet da Bog čovjeku dadne svoje milosti. 180Antić je duboko bio svjetan da je za ljudske nevjernosti spasonosni lijek ispovijed. Veliki dio svoga života utrošio je upravo u ispovjedaonici. No, ono što ga je razlikovalo u postupku od nekih drugih ispovijednika bilo je shvaćanje da ispovijed nije samo sredstvo opraštanja grješnom čovjeku, i prema tome nije namijenjena samo onima koji su osjetili teret grijeha na savjesti. Ona je milosni susret Boga i njegova ljubljenog djeteta, te joj je Antić zbog toga pridavao obilježja pobožnosti i radosti. To objašnjava zašto se sam često ispovijedao. A ispovijed je priređivao i za druge, upravo uz različite radosne zgode u životu, naročito prije blagdana ili značajnijih datuma, kao što su imendani, rođendani i obljetnice. 181Općenito je držao dobrim da i svjetovnjaci imaju svoga duhovnog vođu, odnosno stalnog ispovjednika kojega trebaju slušati smatrajući “ako se duša na više strana razlijeva onda manje sluša onoga po kojemu je Bog vodi”. 182S takvim shvaćanjima Antić se predao ispovijedanju i duhovnom vodstvu. Na ispovijed su mu dolazili nenajavljeno i bez rasporeda. Svoje stalne duhovne penitente primao je već od pedesetih godina po dogovoru, iako se to iz njegovih pisama vidi samo nekoliko puta, 183 a duše s kojima je osobno bio povezan primao je čim budu mogli ili “kad Gospodin dade”. 184176 Antić Čapkunu, Makarska, 12. I. 1935. AP, I/11, 10 [¢ 4, 122];; Antić M. Mikuliću, Zagreb, 4. IV. 1964. AP, I/30, 53 [¢ 4, 627-628]. 177 Antić F. i M. Stipetić, Makarska, 3. I. 1935, AP, III/35 2 [¢ 6, 377]. Antić M. Stipetić, Makarska, 12. 9. 1935, AP, III/35 4 [¢ 6, 381]. F. i M. Stipetić, Makarska, 27. II. 1940, AP, III/35 15 [¢ 6, 389]. - Antić nepoznatoj osobi, Zagreb, 7. VIII. 1950 (?), AP, III/41 5 [¢ 6, 488];; Antić J. Bakotinu, Zagreb, 16. VI. 1964. AP. I/3, 1 [¢4. 11-12].178 “U našem životu križ nas najviše izgrađuje, približuje Bogu i čini sličnim Isusu i Mariji”, Antić F. i M. Stipetić, Zagreb, 11. VII. 1961, AP, III/35 120 [¢ 6, 466-467].179 Antić nepoznatoj osobi, Zagreb, 13. VII. 1950, AP, III/41 4 [¢ 6, 487].180 Antić F. i M. Stipetić, Makarska, 18. III. 1940, AP, III/35 16 [¢ 6, 391]. Antić J. Bakotinu, Zagreb, 16. VI. 1964. AP, I/3, 1 [¢4. 11]: “Kad Vam se pričini, da u Provinciji nema ništa dobra, sveta, ponizite se i prikažite Isusu u presv(etom) oltarskom sakramentu sebe, svu sakrivenu dobrotu, ljubav, pokoru, trpljenje što u Provinciji tinja, tajno se prikazuje i žrtvuje Gospodinu a da nitko ne vidi ili čuje.”181 “Ako možete, izvolite doći na sv. ispovijed”, piše Saleziji Mavrak za imendan 1964. AP, II/24, 117 [◊ 2, 519].182 Antić Š. Atlagić, Zagreb, 17. VI. 1964, AP, III/3, 7 [¢ 6, 30].183 Usp. Antić A. Kujundžić, Zagreb, 2. IX. 1953. i 16. II. 1954. AP. II/19, 33 i 40 [◊ 2, 427-428].184 Antić A. Kujundžić, Zagreb, 6. VI. 1959. AP. II/19, 76 [◊ 2, 438].