Potpuni tekst

2. Život Ž i rad između dva svjetska rata871) Savjesno vršiti pravila i biti izgledan. 2) Točno vršenje dužnosti — fortiter in re suaviter in modo. 3) Prema svakome biti pravedan. 4) Biti ozbiljan i blag bez familijarnosti. 5) Svagdano se pitati: kako se vrši red, obavlja šutnja i da li klerici na dani znak polaze na dužnost te kako se odnose prema redovničkim propisima? 158Početkom 1930. on ponovno zapisuje u svoj Vademecum da se sav posvećuje i žrtvuje vodstvu povjerene mu braće primjerom, molitvom, djelom i riječju. Među nedostatke koje je kanio ispraviti tada bilježi da više puta nije kaznio pojedinog klerika kako je tražila njegova pogreška, bilo zbog dobra dotičnog ili da posluži kao opomena. Nije bio postojan kad bi vidio neuspjeh, poteškoće i nepovjerenje. No odmah je kao odluku nadodao: Instantia in agendo, patientia in sufferendo!što je upisao, vjerojatno kasnije, i na koricu svoga Vademecuma. Odlučuje da će šutjeti o gojencima, jer ako nešto rekne, kad se kasnije dozna, to slabo djeluje. Kao najveću odgojnu pogrešku navodi: da se ravna “po ćudi temperamenta, a ne po milosti i kreposti”. I nadodaje: “Pošto po naravi naginjem na blagost ili bolje mek sam — mollis — više hoću da budem pod drugim nego nad drugim, zato u svemu vrlo lako popuštam. Tako se mlađi otimlju i čine što hoće. Ispravak. Odlučivati se po milosti, po kreposti kako nalažu pravila dobra uzgoja (!) kod braće a ne kako naginjem po naravi. O Duše sveti - adjuva me, fortifica me, illumina me!” 159Držao je da kao magistar mora budno paziti na povjerene mu klerike i treba biti “oko Božje”. Zbog toga je odlučio izjutra, poslije korske molitve, biti uvijek s njima, svakoga pogledati u lice i promotriti da li se nešto na njemu opaža. 160No i usprkos tvrde odluke ostajao je uvijek prema drugima širi, možda, nego što je htio pa je 1933. kad je posvetio čitavi klerikat srcu Isusovu još jednom na malom papiriću zapisao: Instantia in agendo, patientia in sufferendo! 161U osluškivanju Božjeg glasa i asketskim vježbama Antić brzo napreduje u duhovnom životu i u duhovni život uvodi svoje studente. To se napose vidi iz spisa, koji sačinjavaju neku vrstu trilogije, a koje je Antić u to vrijeme pisao ili prerađivao. Jedan od njih danas je poznat u prijepisu fra Nikole Gabrića pod naslovom Nekoliko naputaka i duhovnih savjeta pobožnoj duši koja želi biti žrtva ljubavi Isusove, 162 a zapravo predstavlja vrlo kratki putokaz duhovnog života. Kratak i jezgrovit, taj spis odaje mističnu dušu iskusnog duhovnog učitelja. Drugi je kratki spis, iz tog vremena, autograf. Uvezan je u obliku male knjižice, kao i prethodni, s tekstom koji ukratko neodoljivo potsjeća na treću knjigu Nasljeduj Krista. Spis je bez naslova, počinje riječima Bože ž moj i sve moje i odaje Antićevu kontemplativnu 158 Vademecum, 26. IV. 1929. Ovaj Antićev autografski spis u bilježnici malog formata (A16) pronašao sam među nesređenim spisima u Franjevačkom arhivu u Makarskoj. Bit će predan Arhivu Vicepostulature.159 Vademecum, 6. I. 1930.160 Vademecum, 6. I. 1930.161 Vademecum, zapis na umetnutom komadiću papira.162 Knjižica se sačuvala u prijepisu Antićeva učenika fra Nikole Gabrića. AV, AS 9. [¢ 7, 68-100]. Objavljena je u prilogu “U školi oca Antića”, Vjesnik Provincije Presvetog otkupitelja, 14 (1965) br. 11-12, Prilog str. 51-61.