Potpuni tekst

4. Učitelj U duhovnog života209nešto drugome da to čini Isusu, prema Kristovoj riječi sve što učinite jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili. Ali mu je jednako uvjerljiva bila i misao da on i sam predstavlja Isusa. Njegovi su penitenti vrlo dobro zapazili da se radovao svakoj usluzi i svakoj pažnji. No, čini se da im je ostala skrivenija činjenica da je Antić darove, usluge i pomoć primao kao da su poklonjeni samom Isusu. On je o njima razgovarao s Bogom. Osjećao je da i Krist sve to prima kao da je njemu učinjeno, što često ponavlja u svojim pismima. 25 Antić je čak i u činjenici da se oko njega okuplja dosta ženskog svijeta gledao sličnost s Kristom. U tim ženama vidio je svete evanđeoske žene koje su se skrbile za Kristove tjelesne potrebe, držeći da i njihove skromne darove Isus prima kao da su njemu dani. 26 Upravo zbog takvog načina Antićeva života, njegovi su penitenti mogli zaključiti da mu je “vjera bila živa kao gledanje”. 27POUZDANJE U BOGA, POTPORANJ DUHOVNOSTIVeć i u letimičnim susretima Antić je odavao skromna, siromašna i strpljiva redovnika. Sve tri značajke proisticale su iz njegova pouzdanja u Božju dobrotu i predanja u Božju volju. Ta ako je Bog njegov branitelj, što mu se može dogoditi? Pouzdanje u Boga je pak proizlazilo iz njegove žive vjere, premda ima naznaka da je u mladim danima u nadi tražio sigurnost zbog zabrinutosti za vječno spasenje. Tako bi možda mogli protumačiti izjavu iz studentskih dana, koja mu je pripisivana, prema kojoj je “strah temelj nade”. 28 U kasnijim pismima i spisima Antić govori o ufanju, uglavnom u sklopu triju bogoslovnih kreposti koje su dragocjeni Božji dar te ih čovjek treba cijeniti i moliti od Gospodina. 29 Inače je redovito radije govorio o nadi ili o pouzdanju u Boga. No pozdanje je tako usko spojeno s vjerom, o njoj ovisi i s njom pada, pa je osobe u životnim iskušenjima hrabrio da sačuvaju te dvije kreposti i opominjao ih da dobro promotre svoj prethodni život iz kojeg se mogu uvjeriti da im Bog zapravo nije nikada uskratio svoju podršku i da, prema tome, On neće zakazati. 30 Nada u Božju providnost ulijevala je Antiću smirenost posebno u vrijeme II. svjetskog rata i nakon njega kad su otančali živci i uzornih redovnika, pa je njegova smirenost i predanje u Božju volju mnogim osobama dolazila upravo kao melem.Iz pouzdanja u dobrog Boga koji svojim milosrđem sve raspoređuje “ljudima i anđelima”, iz uvjerenja da će Bog providjeti sve na dobro, proistekla je Antićeva skromnost kojoj je bilo strano svako isticanje, strpljivost koja je bila uvjerena da 25 Usp. Antić M. Mikuliću, Makarska, 19. IX. 1939. AP, I/30, 4 [¢ 4, 531];; Antić S. Mavrak, Zagreb, 25. VI. 1964. AP, II/24, 148 [¢ 5, 626]. “Lijepo je od Vas da pomažete Gospodinu u duhovnom ocu […]”, usp. Antić M. Gregurić, Zagreb, 17. IV. 1960, AP, III/12, 24 [¢ 6, 164] i 1. 1. 1961. AP, III/12, 25 [¢ 6, 166-168].26 Antić M. Gregurić, Zagreb, 10. VII. 1953. i 17. IV. 1960, AP, III/12, 8 i 24 [¢ 6, 147 i 164].27 Usp. A. KUJUNDŽIĆ, Harmonija života i smrti, VFPPO, 14 (1965), Prilog br. 5-6, str. 20.28 AFSM, Zapisnik sjednica asketične sekcije, II, sjed. 10. XII. 1930.29 Tako M. Ostrognaj preporučuje da se ispita o svojim bogoslovnim krepostima, Zagreb, 18. XI. 1963. AP II/30, 14 [◊ 2, 566];; II/34. 30 AP I/49, 2;; II/43, 8.