Potpuni tekst

254 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenprisutnosti, dok je sjedio u kapeli, osjetila je da joj govori Isus. 374 Dok je nekom zgodom prisustvovala misi, osjećala je Antića kraj sebe, točnije, reći će ona, “bili smo jedno”. A Antiću je napisala kako je osjetila da se on razbolio, nekoliko dana prije nego joj je to itko rekao, dapače da je s njim i psihički trpjela. No Nadino psihičko stanje bilo je vrlo promjenjivo pa je tako znala postati ravnodušna prema svemu, a nestajalo je u tim trenucima i osjećaja povezanosti s duhovnim ocem. 375No ta je ravnodušnost brzo prolazila i ona se s ispričavanjima ponovno obraćala za savjete i upute.Sestra Martinka poslije razgovora u kojem joj je Antić, u ispovijedi, sve razotkrio, kliktala je od radosti držeći ispovjednika vidljivom kopčom koja ju veže s Gospodinom. Na Antićev prijedlog ona je odmah prihvatila postati žrtva u njegovim “svećeničkim rukama na velike i svete nakane”. U tom je vidjela najljepši i najuzvišeniji smisao svoga redovništva. 376 Kao dijete se “u žaru ljubavi” predala “Gospodinu, kao žrtva za svetost dragog i poštovanog Oca”, uvjerena da Presveto Trojstvo obasiplje njihovu sestarsku zajednicu darovima i milostima zbog naklonosti prema njihovu duhovnom Ocu. 377I sestra Slavimira je bila, čini se, osjećajno stvorenje. Radost joj je bila imati braću i sestre u Kristu. A Krista je pjesnički promatrala u liku bijelog jaganjca koji ju je vodio među ruže i on joj ih je brao. Međutim uskoro ju je on, bijeli jaganjac, poveo “u crnini” prema Kalvariji. I kada se njezin odnos s poglavarima otežao, utjehu je potražila kod Antića kao duhovnog oca. Bez susreta s njim, činilo joj se, “ne bi imala nikakve snage”. 378S. Barbara Antiću nije uzvraćala na pisma, jer jednostavno nije imala sklonosti prema pisanju. Ali osjećala je s njim “neko jedinstvo i zajednicu i tako reći blizinu jer ono [što] je Duh Sveti povezao ne dolazi na manje”. 379Posebno je nastala duhovno bliska veza između Antića i sestre Čedomile. Susreli su se 1949. u maksimirskoj kapeli gdje je Antić dolazio sestrama držati duhovne nagovore. O Antiću su neke sestre tada već govorile kao o svetom čovjeku, na što je Čedomila reagirala “Kad je svetac, onda ja nejdem (!) k njemu.” Na nagovaranje drugih ipak je pošla a od 1950. su se susretali svakog mjeseca. 380Čedomila koja se otimala počela je prihvaćati duhovno vodstvo, a na Duhove 1954. prikazala se kao žrtva ljubavi za duhovnog oca. 381 Poput priprostog djeteta povjerila se Antićevu duhovnom vodstvu nazivajući se u pismima koja mu je pisala njegovim nevrijednim i najmanjim djetetom te duhovnom kćeri. Kako je Antić, vjerojatno više puta, od nje zatražio da svaki dan pribilježi milosti koje joj 374 Arhiv Vicepostulature, “Nada Isusova” Zgb 9. XII. 1961.375 Arhiv Vicepostulature, Nada Isusova Antiću, Čakovec, 24. VII. 1963;; Zagreb, 12. VIII. 1963.376 Arhiv Vicepostulature, S. M. Antiću, R[ebro, Zagreb] 11. VI. 1963. 377 Arhiv Vicepostulature, S. Martinka Antiću, Rebro [Zagreb] 18. IX. 1964.378 Arhiv Vicepostulature, S. Slavimira Antiću, Osijek 2. XI. 1964.379 Arhiv Vicepostulature, Barbara [Šemekar ?] Antiću, 6. II. 1962.380 Čedomila Čajko, Moja sjećanja na o. Antića, Stenjevac 1970. Arhiv Vicepostulature, Izvanprocesualna svjedočanstva, 114, 1.381 Arhiv Vicepostulature, Sestra Čedomila [Čajko] Posveta Kristu, 1954].