Примењена лингвистика у част Ранку Бугарском - Језик у

Jagoda Granić: SLOBODA JEZIKA ILI SLOBODA JEZIKOM?
nica antropološke je naravi, odnosno antropolingvističke. O tome kako jezik determinira
naš Weltanschauung doznali smo najprije od Humboldta, kasnije smo
upoznali „oštra“ i „ublažena“ tumačenja Sapir-Whorfove hipoteze. Činjenica je
da samim izborom jezičnih jedinica, a manje jezičnom strukturom koja uključuje
njihov popis i propis, možemo oblikovati nečiji svjetonazor.
Govoreći o izboru izražajnih sredstava, izbor je ponekad primarna poruka
– KAKO postaje ŠTO. Naime, u takvoj intencionalnoj transformaciji metajezička
se funkcija identificira s poetskom koja je, dakako, usmjerena na poruku.
Poznat nam je Saussureov paradoks (jezik kao struktura u konstantnom
mijenjanju), ali i već spomenuta Sapir-Whorfova hipoteza (jezik determinira naš
pogled na svijet ili granice jezika granice su naše percepcije svijeta) (v. Dalby
2003; Granić 2009a). No s druge strane, kad funkcioniranje jezika posluži kao
Barthesov ili Lacanov model za percepciju svih drugih društvenih fenomena,
onda jezik zatvara granice slobode, onda je sloboda „u tamnici jezika“. Naime,
postojanje jezika osjeća se u svakom trenutku našeg mišljenja, u svakom govornom
činu, premda jezik nije predmet niti je poprimio oblik predmeta (Jameson
1978: 31). Ali ako je model jezika opći hermeneutički model primjenjiv u svim
domenama društvenog djelovanja, onda je on nadvladao sve ostale potencijalne
modele, na neki ih je način „utamničio“. Premda je jezik dinamična kategorija,
promatran sa strukturalističkog aspekta, on je „statički apsolut“.
3. Kontrola javne komunikacije
U mreži kanala javne komunikacije koji su pod institucionaliziranom ili neinstitucionaliziranom
kontrolom (Škiljan 2000), sloboda jezika limitirana je ne samo
na planu izraza nego i na planu sadržaja.
Kontrola uvijek podrazumijeva vlasništvo. Što se tiče vlasništva nad komunikacijskim
kanalima, to je osobito osjetljivo pitanje međusobnog (ne)povjerenja
vlasnika i korisnika. Naime, svi vlasnici imaju neograničen pristup kanalima pa
mogu kontrolirati sve poruke koje njima prolaze, pod uvjetom da im je kôd, dakako,
poznat. Korisnik kanala javne komunikacije, odnosno govornik, trebao bi
posjedovati sve tri kompetencije: jezičnu, komunikacijsku i pragmatičku da bi s
ostalim govornicima ravnopravno sudjelovao u javnoj komunikaciji. No mora
razlikovati normativnu (ono što je pravilno) i komunikacijsku razinu (ono što svi
razumiju). Svaki izvorni govornik smije birati riječi kako hoće i imati svoj stil, tj.
idiolekt (Anić 1998).
U idealističkoj percepciji javne komunikacije samo je standardni, eksplicitno
normirani idiom imao rezervirano mjesto, svi ostali novokonstituirani nestandardni
idiomi morali su se sami izboriti za svoj status. U tome su naročito
uspjeli gradski idiomi jer imaju najveći komunikacijski doseg, ali i prestiž, po-
158