Примењена лингвистика у част Ранку Бугарском - Језик у

JEZIK U UPOTREBI / LANGUAGE IN USE
procesor. Nakon što iskaz prođe kroz lingvističko dekodiranje, on se interpretira
u modulu za konceptualizaciju.
U konceptualizatoru se poruka generira, a rezultat konceptualizacije je
skup predverbalnih, dakle nejezičnih, ali jezično dostupnih informacija, koje su
potrebne da bi se misao oblikovala jezikom. Izlazni podatak konceptualizatora
istovremeno je ulazni podatak idućeg modula – formulatora, gdje se odabiru leksičke
jedinice koje se gramatički i fonološki kodiraju tako da se omogući prevođenje
konceptualnih struktura u lingvističke/jezične. Unutar formulatora priziva
se informacija iz govornikova mentalnog leksikona (tzv. skladišta riječi), koji
sadržava leksičke unose strukturirane kao leme (koje nose značenjske i sintaktičke
informacije o leksičkoj jedinici) i lekseme (koji nose informaciju o morfofonološkom
obliku leksičke jedinice). Osnovni zadatak formulatora je da aktivira
leme. Govornik, proizvodeći jezični iskaz, priziva lemu čije značenje najbolje
odgovara obavijesnom sadržaju koji nosi odgovarajući dio predverbalnog plana.
Pretpostavka je da se odabirom leme aktivira njezina sintaksa koja je okidač za
procese sintaktičke izgradnje.
Formulator, dakle, preuzima predverbalnu poruku, kodira je gramatički i
fonološki, te proizvodi fonetski i artikulacijski plan. Gramatički procesor unutar
formulatora pristupa lemama u leksikonu i stvara sintaktičke sastavnice (imenske
i glagolske fraze s rečeničnim funkcijama) te proizvodi linearni niz sastavnica
koje se privremeno pohranjuju u sintaktičkom međuspremniku. Drugi potprocesor
unutar formulatora je fonološki. On pristupa formalnom dijelu leksikona i
pridaje izričaju morfološki i fonološki oblik, uključujući i prozodijska obilježja.
Kada se prizove lema koja odgovara dijelu predverbalne poruke, postaju dostupna
njezina sintaktička obilježja koja su okidač za postupak sintaktičke izgradnje.
Sintaktičkim se postupkom izgrađuje rečenična struktura, te se prizivaju pravila o
redoslijedu riječi kako bi se sastavnice ispravno složile. Procesne komponente su
autonomne i specijalizirane, a funkcioniraju uglavnom automatski, što znači da
su potprocesi sintaktičkog kodiranja autonomni i bez svjesnog nadzora, što je osigurano
paralelnim i automatskim procesiranjem. Odluka o sintaktičkoj funkciji
u slučaju pojedinih lema motivirana je konceptualnim obilježjima leme i diskursom
(Bock i Levelt 1994). Izlazni podatak gramatičkog kodiranja je površinska
struktura. Unutar fonološkoga procesora obrađuje se površinska struktura, što
uključuje prizivanje fonološke informacije leksičke jedinice koja je pohranjena
u leksikonu. Model pretpostavlja još jednu procesna strukturu – leksički pokazivač
koji je specificiran u samoj lemi , a svrha mu je da potiče proces fonološkog
kodiranja. Konačan ishod ovoga dijela procesa proizvodnje jezičnoga iskaza su
određen morfološki i fonološki oblik, te metrička i segmentalna struktura riječi.
287