Примењена лингвистика у част Ранку Бугарском - Језик у

JEZIK U UPOTREBI / LANGUAGE IN USE
nje cjelovite jezične teorije, koja će uz tumačenje temeljnih konstituenata jezične
strukture omogućiti i razumijevanje jezične upotrebe. Podaci o jezičnim/govornim
pogreškama autentični su empirijski podaci o jezičnoj upotrebi, prikupljeni
različitim bihevioralnim i eksperimentalnim psiholingvističkim, neurolingvističkim
i kognitivističkim metodama.
Slijedi li se trag koji je u navedenom radu zacrtao Ranko Bugarski, vođen
idejom da u istraživanjima jezičnih pogrešaka treba imati na umu nužnost da
se jezične korektnosti i nekorektnosti sagledaju u okviru situacija u kojima se
pojedini jezični oblici upotrebljavaju, kriterij jezične upotrebe proširit će se uvođenjem
psiholingvističkih parametara i na druge, situacijskim aspektima komplementarne
faktore jezične upotrebe, tj. na samog govornika i na manifestacije
njegova psihofizičkog, fiziološkog i kognitivnog funkcioniranja u tijeku jezične
upotrebe. Naime, istina je da govornici griješe u svojoj jezičnoj upotrebi – kako u
govorenju, tako i u slušanju, razumijevanju. Najlakše je uočiti njihove pogreške
onda kad se oni sami tijekom govorenja ispravljaju, vraćaju na početak iskaza,
popravljaju ga ili svoj iskaz sasvim mijenjaju. Osim samoispravljanja u spontanome
govorenju, pogreške je moguće provocirati, pa onda i detektirati, u posebno
pripremljenim ciljanim eksperimentima.
Budući da govorno-jezična proizvodnja započinje govornikovom komunikacijskom
intencijom, a završava konkretnim artikulacijskim činom, unutar psiholingvističkog
se pristupa jezičnom/govornom pogreškom smatra otklon realiziranoga
iskaza u odnosu prema namjeravanom, ciljanom iskazu (Fromkin 1980;
Levelt 1989; Aitchison 2003; Erdeljac 2005). Presudan je kriterij za utvrđivanje
pogreške razlika između iskaza koji je govornik namjeravao izgovoriti i onoga
koji je doista realiziran. Polazište psiholingvističkih istraživanja, teorija i modela
jezične upotrebe je pretpostavka da spontano proizvedene pogreške u izgovorenim
jezičnim iskazima omogućavaju uvid u unutrašnju strukturu jezika i u procese
njegove mentalne obrade. Govorne pogreške su stoga jedan od važnih izvora
informacija o procesima jezične proizvodnje i percepcije jezika. Pogreške dakle
nisu slučajan fenomen, one pokazuju pravilnost (bilo da su rezultat „normalne”
jezične upotrebe, bilo da se pojavljuju u patološkim jezičnim stanjima, u upotrebama
bilingvalnih govornika ili u dječjem jeziku). Upravo je tom činjenicom motivirano
polazno stajalište psiholingvističkoga pristupa govornim pogreškama:
govorne pogreške odražavaju unutarnju jezičnu organizaciju, tj. različite razine
umne reprezentacije i veza među jezičnim jedinicama u mentalnom leksikonu
govornika kao i procese njihove mentalne obrade. 8
8 Očito je da je ovdje riječ i o sasvim drugačijem tretmanu jezičnih pogrešaka, ali i o njihovoj
drugačijoj kategorizaciji. Ono što je u prethodno prikazanom pristupu jezična situacijska pogreška,
ovdje ne mora uopće biti pogreška, i obratno.
285