Примењена лингвистика у част Ранку Бугарском - Језик у

JEZIK U UPOTREBI / LANGUAGE IN USE
Modularni i aktivacijski pristup mogu se pojaviti u kombiniranim ili revidiranim
osnovnim tipovima modela, tako da u načelu modularni modeli preuzimaju
princip širenja aktivacije na planu organizacije leksikona i prizivanja leksičkih
jedinica te u funkcioniranju kontrolnih mehanizama (Levelt 1989; Postma
2000), a modeli širenja aktivacije modificiraju se u skladu sa stajalištem da je
sustav govorne proizvodnje globalno modularan, ali lokalno interaktivan (Dell,
O’Seaghda 1991).
Budući da je proizvodnja govora vremenski kontinuiran proces (Horga
2008a), može se pretpostaviti da govornik raspoređuje vrijeme tako da se tijekom
govorenja izmjenjuju vremenski odsječci u kojima on planira konceptualnu (obavijesnu),
jezičnu i izgovornu strukturu željenog iskaza s odsječcima realizacije
planiranog. Oblikovanje obavijesti može se promatrati kao proces njezina kontinuirana
građenja. Govornik stoga nizom povratnih sprega kontinuirano nadzire
svoju proizvodnju i ispravlja eventualne pogreške koje su u ovako složenom procesu
lako moguće. Proces proizvodnje govora praćen je sustavom povratnih sprega
koje kontroliraju uspješnost govorne proizvodnje i registriraju odstupanja od
nje i nastanak eventualne pogreške. U Leveltovu modelu jedna se od procesnih
komponenata naziva sustavom za razumijevanje govora. Ona omogućava govorniku
da uoči pogrešku nakon što je ona izgovorena, a ujedno omogućava kontrolu
unutarnjeg govora koji se nalazi u radnoj memoriji. Na taj se način tumači govornikovo
samoispravljanje i modificiranje djelomično proizvedenog izričaja te
odbacivanje neprimjereno artikuliranih izričaja. Isti sustav kontrole omogućava
ignoriranje pogreške i njezino namjerno neispravljanje, ako govornik procijeni da
pogreška nije relevantna za primatelja poruke.
Empirijski podaci o govornim pogreškama ukazuju na to da se one češće
događaju na razinama jezičnog planiranja, a rjeđe na razini govorne izvedbe, tj.
same artikulacije (Horga 2008b). Naime, ponavljanje dijelova iskaza u govornoj
proizvodnji može se protumačiti kao disfluentnost koja omogućava govorniku
dodatno vrijeme za daljnje planiranje i izvedbu izričaja, ali i kao neželjeni prekid
motoričkog programa koji ukazuje na pogrešku na razini veće cjeline, odnosno
na planiranje na višoj jezičnoj razini. Govorne pogreške najčešće se klasificiraju
prema jezičnoj jedinici u kojoj se pogreška dogodila (fonem, morfem, riječ,
rečenica) te prema načelu griješenja u tim jedinicama (dodavanje, izostavljanje,
zamjenjivanje itd.). Svakako, različite pogreške ukazuju na različite procese i različite
razine obrade jezičnih i nejezičnih informacija u tijeku govorne proizvodnje
(Erdeljac, Horga 2006: 217) te pružaju indirektan dokaz za mentalne procese
koji upravljaju pojedinim fazama govornoga procesa.
291