Примењена лингвистика у част Ранку Бугарском - Језик у

JEZIK U UPOTREBI / LANGUAGE IN USE
jezičnim oblicima s obzirom na standarnojezičnu normu sasvim je legitiman
postupak, ali isto tako treba imati na umu da normativni pristup nije primjeren
znanstvenom tumačenju univerzalnih jezičnih zakonitosti, osobito kad je riječ o
jeziku u uobičajenoj svakodnevnoj upotrebi. Normativno procjenjivanje jezičnih
iskaza ima sasvim praktičnu pedagoški motiviranu vrijednost u sferi proučavanja
i poučavanja standardnog jezika sa svrhom da neka ciljana skupina (izvornih ili
stranih) govornika ovlada upravo tim jezičnim varijetetom namijenjenim javnoj
upotrebi. Tako motivirano razlikovanje „ispravnih” i „pogrešnih” jezičnih oblika
sasvim je opravdano, ali je istovremeno i ograničenoga dometa. Svaki govornik
koji poznaje jezičnu normu hrvatskog standardnog jezika neće griješiti u odabiru
pojedinih jezičnih oblika, znat će procijeniti koji je jezični oblik korektan, a
koji je pogreška: kuća ili kuča; gljiva ili gliva; ići k liječniku ili ići kod liječnika.
No, činjenica je da u stvarnoj komunikacijskoj situaciji razlikovanje alveolarne i
palatalne afrikate (č/ć) zapravo predstavlja marginalan problem. Može se zaključiti
da unatoč činjenici što se u okviru školskog sustava inzistira na takvom tipu
uočavanja „pogrešaka”, upravo situacijski kontekst i jezična upotreba, na koje i
Bugarski prebacuje težište, dovode do dinamičnosti samog standardnoga jezika.
Opredijelivši se za situacijski pristup u tumačenju jezičnih pogrešaka, Bugarski
(1983: 192) premješta težište kriterija kojima se procjenjuje što jest a što
nije pogreška u jeziku s apsolutnih (normativističkih) na relativne kategorije koje
proizlaze iz jezične upotrebe. Slijedeći nadalje njegovu ideju da „ ... ima raznih
vrsta grešaka, i sve su one, na jedan ili na drugi način, u većoj ili manjoj meri,
uslovljene situacijom u kojoj se, kao njen nerazdvojan deo, javlja jezički izraz”,
svaka jezična upotreba, tj. svaki pojedinačni jezični iskaz (ispravan ili pogrešan
s obzirom na implicitnu ili eksplicitnu unutarjezičnu normu) mora se promatrati
kao dio situacijskog konteksta, pri čemu temeljni kriterij za procjenu njegove
korektnosti nije više neka univerzalno važeća norma, nego zahtjev da upotrijebljeni
iskaz bude adekvatan konkretnoj komunikacijskoj situaciji. Iz ovako postavljenog
teorijskog načela proizlazi lingvistički opravdan zaključak kako nijedan
jezični izraz nema unaprijed određenu univerzalnu vrijednost, već ona nužno
uvijek proizlazi iz danoga konteksta.
Ako se, dakle, jezik shvati kao dio situacije, odluka o tome što će se smatrati
pogreškom a što ne, dobiva se na temelju usporedbe grupe iskaza koji se smatraju
normalnima (uobičajenima, očekivanima, primjerenima, najučestalijim) u nekoj
situaciji i iskaza koji na različite načine odstupaju od te „normale”. Ako se odstupanja
od tipičnih iskaza odnose na različite načine artikulacije, takve se pogreške,
budući da su izvanjezične i nenamjerne, a ne utječu nužno ni na smisao iskaza,
ne smatraju ključnim lingvističkim interesom; artikulacijskim se odstupanjima /
problemima u načelu bave fonetika, logopedija ili neurolingvistika / neurofonetika.
283