Примењена лингвистика у част Ранку Бугарском - Језик у

JEZIK U UPOTREBI / LANGUAGE IN USE
sebno oni najvećih gradova (Granić 1999). Mnogi govornici ne poznaju standard,
ali ni pravila (etiku) javnog komuniciranja, pa su njihovi iskazi često nekoherentni,
ali i nekultivirani.
Jezična raznolikost na prvi pogled implicira neograničenu slobodu izbora
idioma javne komunikacije, a ne previđa njegove moguće manjkavosti. Ponekad
izabrani idiom postane poruka umjesto stvarnog sadržaja koji se njime želi prenijeti.
Ovisno o statusu koji taj idiom ima u javnoj komunikaciji, govornik može
biti i stigmatiziran. S druge strane, standard zauzima najviše mjesto na vrijednosnoj
ljestvici socijalno determiniranih idioma – dakle ima eksplicitno definiran
status – ali budući da se u javnosti percipira kao artificijelni jezik, i taj status
ostaje u virtualnom svijetu, nije više ni prestižan. Ima čak i slučajeva da se rijetki
govornici standarda izvrgavaju podsmijehu jer ga njegovi nepoznavatelji smatraju
a priori neprimjerenim u danom komunikacijskom kontekstu (Sgall 2002).
Bilo kako bilo, danas su u javnoj komunikaciji prisutni mnogi idiomi, a
standard je samo jedan među njima. Definiran je kao neorganski, autonoman, eksplicitno
normiran, funkcionalno polivalentan vid jezika, no unatoč tome što je na
samom vrhu ljestvice, takav položaj nema u javnoj komunikaciji. Samostalnost
pak standarda u odnosu na druge, organske idiome znak je njegove slobode koja
je zbog planiranja jezika, odnosno standardizacije čiji je standard upravo produkt,
ipak odredila njegove granice. To je i očekivano, jer se time onemogućio eventualni
nekontrolirani prodor dijalektnih, stranih, tuđih, „barbarskih“ elemenata
koji bi ugrozili njegov identitet. A uloga je svakog prirodnog jezika iskazivanje
identiteta (Granić 2007). Razumljivo da se identiteti mogu konstruirati i u izvanjezičnim
domenama, ali važno je da
jezik – kao standardni pisani jezik, polifunkcionalan, polivalentan i cjelovito
normiran u potpunoj slobodi – uvijek bude na raspolaganju kao nešto u što
se tijekom identitetskih pregovaranja može kvalificirano posegnuti i što će kao
činjenica biti neprijeporno i vlastitoj i konkurentnim zajednicama (Žanić 2007:
120, ist. J. G.).
Restandardizacija, djelomična ili (rjeđe) potpuna, dokaz je jezične kreativnosti
i u standardu. Naime,
ni standard kao ni bilo koji drugi idiom nije za sva vremena. Mijenja se i malo i
postupno, ali i radikalno i naglo … ovisi o govornicima koji mu osim primarne
općekomunikacijske funkcije pridaju i neke druge… (Granić 2008: 45).
U turbulentnim vremenima i društvenim previranjima jezik postaje osjetljiv
pokazatelj društvenog stanja, u njemu se događaju i nasilne promjene, novogovor
(v. Granić 2009b; 2009c) koji plaši govornika jer počinje sumnjati u svoju
kompetenciju izvornog govornika pa griješi u izvedbi, „opterećen strahom da se
159