Примењена лингвистика у част Ранку Бугарском - Језик у

Vlasta Erdeljac: VRIJEDNOST JEZIČNIH/GOVORNIH POGREŠAKA U ...
Kako se spoznaje proizašle iz proučavanja govornih/jezičnih 3 pogrešaka
uklapaju u opće lingvističke teorije, a kako u teorije primijenjene lingvistike, te
kako ta saznanja sudjeluju u psiholingvističkom modeliranju jezične upotrebe?
U pristupu problemu jezičnih pogrešaka Bugarski razlikuje dvije osnovne
perspektive – normativnu i situacijsku. Normativni pristup 4 temelji se na apsolutnim
kategorijama jezične „pravilnosti” i „nepravilnosti” bez obzira na konkretnu
situaciju u kojoj je neki jezični oblik upotrijebljen. To znači da se odabir pojedinoga
jezičnoga oblika procjenjuje kao korektan ili nekorektan samo na temelju
njegova mjesta i uloge unutar apstraktnog jezičnog sistema u kojem su relevantne
isključivo zakonitosti njegove unutrašnje strukture, te da ništa izvan jezika samog
(komunikacijska situacija, tematsko područje ili sam govornik) ne utječe na takvu
procjenu. Normativni se pristup oslanja prvenstveno na preskriptivnu normu
koja se smatra unaprijed danom i neupitnom i u načelu počiva na nekom prošlom
odabranom stanju jezika, odnosno na „viziji nekog idealnog i vanvremenskog
stanja” (Bugarski 1983: 197). Gledajući iz perspektive opće znanosti o jeziku,
nije se teško složiti s Bugarskim da je vrijednost takvoga normativistički utemeljenoga
stajališta upitna, prije svega zbog neprihvatljivih pretpostavaka koje se
takvim pristupom afirmiraju – na takav se način, naime, o pojedinim jezičnim oblicima
unaprijed donosi vrijednosni sud te se podržava ideja da neki jezik samim
time što je eksplicitno normiran postaje bolji ili lošiji od nekog drugog (jezika
ili varijeteta). U tom se smislu najčešće standardni (književni) jezik ustoličuje
na najvišem mjestu hijerarhijske ljestvice kao najbolji i neupitan jezični idiom,
bez obzira na činjenicu da jezik u pojedinim situacijama ljudske upotrebe može
imati brojne i različite funkcije. Iz normativnoga gledišta proizlazi da je svaka
promjena, odnosno odstupanje od kodificirana i per definitionem nepromjenjiva
idealnog stanja standardnog jezika zapravo njegovo kvarenje, odnosno pogreška.
Znanstvena je pozicija u ovome području lingvističkoga interesa sasvim
jasna – ako se normiranje jezika shvati samo kao jedna od faza u procesu jezične
standardizacije (jezične politike) 5 , odlučivanje o „korektnim” i „nekorektnim”
3
Termin jezične/govorne pogreške zahtijeva komentar: razlika se zasniva na sosirijanskoj distinkciji
jezik/govor, što znači da su sve realizirane pogreške zapravo govorne (engl. speech errors). A
budući da se na temelju govornih iskaza u kojima se pogreška manifestira zaključuje o pogreškama
u pojedinim fazama i na pojedinim razinama jezičnog planiranja tijekom jezične proizvodnje (osim
same artikulacijske razine), opravdan je ovakav dvojni naziv.
4
Normativna je pozicija postavljena više kao strukturna perspektiva, a ne u užem smislu
sociolingvistička.
5
U ovom kontekstu trebalo bi možda dodati jednu kritičku primjedbu – naime, nakon normiranja u
svakom standardizacijskom procesu u načelu slijedi faza prihvaćanja ili neprihvaćanja takve norme
– u cijelosti ili u dijelovima, pri čemu nužno dolazi do dinamike zbog koje se ni „normirani” jezik
zapravo ne može promatrati kao monolitan.
282