JAVNA DOBRA U OPĆOJ UPORABI

107troškovi predstavljaju paušalne troškove koji nastaju prilikom redovneisplate mirovine, sud prvog stupnja zauzeo je stajalište da je tuženiktemeljem odredbe čl. 160. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju biodužan tužitelju naknaditi stvarnu štetu koju isti ima pravo zahtijevati uslučajevima predviñenim Zakonom o mirovinskom osiguranju, a koja štetaobuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskogosiguranja, a s time u vezi i troškove koji nastaju prilikom isplate mirovineosiguraniku. Obzirom da tužitelj visinu štete u vezi sa svakom pojedinomvrstom štete nije dokumentirao, sud prvog stupnja utvrdio je da bi analizaprikupljenih podataka iziskivala provoñenje izuzetno složenogknjigovodstvenog financijskog vještačenja, odnosno da bi utvrñenje visineštete iziskivalo nesrazmjerne teškoće, to je isti temeljem odredbe čl. 223.Zakona o parničnom postupku ocijenio visinu troškova nastalih prilikomisplate mirovine. Naime, tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik napoziv tužitelja u ostavljenom roku naknadio štetu nastalu isplatamamirovine osiguranika S.H. u iznosu od 6.688,82 kn, te da je tuženikuskratio tužitelju pravo na isplatu troškova u iznosu od 334,44 kn, meñutimbilo je sporno postojanje prava tužitelja na naknadu troškova koji nastajuprilikom redovne isplate mirovine. Meñutim, iz sadržaja odredbe čl. 160. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju proizlazi da tužitelj (Zavod) ima pravozahtijevati naknadu štete u slučajevima predviñenim u tom Zakonu, a kojuštetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Istomodredbom u st. 2. propisano je da naknada stvarne štete, koju tužitelj(Zavod) ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaćatroškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1.novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu urazmjernoj svoti; 2. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčanenaknade u svezi s korištenjem tog prava. Dakle, navedena odredbadecidirano navodi slučajeve kada tužitelj ima pravo na naknadu štete,meñutim, tom odredbom nije utvrñeno pravo na naknadu paušalnihtroškova koje tužitelj potražuje u ovoj parnici, zbog čega tuženik osnovanoističe u žalbi da u konkretnom slučaju ne egzistira pravna osnova natemelju koje bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika paušalnetroškove. Kako je dakle, tuženik na poziv tužitelja naknadio štetu nastaluisplatama mirovine osiguranika S.H. u iznosu od 6.688,82 kn, a na kojunaknadu štete tužitelj ima pravo temeljem odredbe čl. 160. Zakona omirovinskom osiguranju, te kako istom odredbom nije propisana obvezatuženika na naknadu paušalnih troškova (5% štete) to je valjalo prihvatitiosnovanim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.“