JAVNA DOBRA U OPĆOJ UPORABI

197trgovačkog društva, a za koje dugovanje, radi različitosti pravnih subjekata,pri čemu je trgovačko društvo tuženika društvo kapitala (d.o.o.), za čijadugovanja njegov osnivač, odnosno član uprave, u principu ne odgovaraosobno za obveze društva (čl. 10. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima).Navedena osobna izjava predstavlja privatnu ispravu za koju, u dokaznomsmislu, ne važi pretpostavka vjerodostojnosti koju Zakon o parničnompostupku (NN. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08- dalje:ZPP) propisuje da su javne isprave (čl. 230. st. 1. i 2. ZPP-a). Prema tome,činjenica da se radi o pisanoj (privatnoj, ovjerenoj) izjavi ne znači, da taizjava ima, u procesnopravnom smislu, značaj dokaza na kojem bi se moglatemeljiti dosuñujuća presuda, samo temeljem činjenice da je ta izjavapotpisana po tuženiku. Dakle, ta izjava predstavlja dokaz koji jeprvostupanjski sud ovlašten vrednovati kao i svaki drugi dokaz kojiocjenjuje u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a. Tužiteljeva je tvrdnja da navedenaizjava predstavlja ispravu o ugovoru koja ima obveznopravni značaj i pokojem tuženik treba postupiti. Jasno je da osnovanu sumnju uvjerodostojnost tog dokaza, odnosno u sam predmet ugovora, unosičinjenica da izjava glasi na postojanje obveze od 700.000,00 kn, doktužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 250.000,00 kn. U toj, pisanoj izjavi,ne navodi se činjenična i materijalnopravna osnova tog potraživanja, negose navodi samo da je u poslovanju trgovačkog društva nastala odreñenaobveza, a i da je tuženik osobno dužan, pri čemu se ni u činjeničnom ni umaterijalnopravnom smislu ne definira predmet ugovora. Predmet ugovorase ne definira niti u iskazu tužitelja, odnosno njegovog direktora nadrugačiji način nego što je on naveden u prvostupanjskom obrazloženju,dakle, da se odnosi na potraživanje tužitelja u vezi kojeg je voñen sporizmeñu tužitelja i tuženika, a koji spor je tužitelj izgubio, radi zastarepotraživanja. Takvo neodreñeno navoñenje predmeta obveze protivno jeodredbi čl. 46. st. 2. ZOO-a, koji propisuje da ugovorna obveza mora bitimoguća, dopuštena i odreñena odnosno odrediva. U protivnom je ugovorprema čl. 47. ZOO-a ništav. Isto tako, ugovor mora imati dopuštenuosnovu, u protivnom je ništav (čl. 52. ZOO-a).“Županijski sud u Varaždinu, Gž. 309/09-2 od 09.VI.2009.ODBACIVANJE TUŽBEPretpostavke za odbacivanje tužbe