JAVNA DOBRA U OPĆOJ UPORABI

30nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecatelj nijepostupio u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao sotuñivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuñena ipredana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u rokuod 3 godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. U konkretnom slučaju nijesporno da je tuženik kupio spornu nekretninu 2008. godine od svjedokaK.M., koji je pak nekretninu naslijedio iza svog djeda pok. K.M. Meñutim, izprovedenog dokaznog postupka, kao i zaključka suda prvoga stupnjanedvojbeno proizlazi da tuženik prilikom kupnje predmetne nekretnine nijepostupao u dobroj vjeri. Naime, svjedok K.M. – prodavatelj predmetnenekretnine niti ne zna gdje se predmetna nekretnina nalazi, prilikomprodaje nije predao tuženiku nekretninu u posjed, niti je tuženik ispitivaostanje glede predmetne nekretnine u katastru. Naime, u katastru je kaoposjednik predmetne nekretnine upisan upravo tužitelj u pl. ___ k.o. S. Daje kojim slučajem tuženik razgledao predmetnu nekretninu, mogao je jasnovidjeti da je nekretnina obrañena, tj. da je u posjedu sporne nekretninenetko treći, to tim više što prodavatelj nije niti znao gdje se ta nekretninanalazi. Kupovati nekretninu, a ne utvrditi u kakvom se stanju nekretninanalazi, ne predstavlja ponašanje u dobroj vjeri, već upravo suprotno, kakoje to sud prvoga stupnja pravilno i zaključio. Prodavati nekretninu, ali ikupovati nekretninu bez da se točno zna koja se nekretnina prodajeodnosno kupuje, ne može pružati zaštitu kupcu, te se njegovo ponašanjene može smatrati ponašanjem u dobroj vjeri. Za ovaj sud nije prihvatljivostajalište tuženika da je tužitelj taj koji je stvorio pravnu nesigurnostčinjenicom da nije zatražio uknjižbu prava vlasništva. Točno je da tužiteljnije tražio uknjižbu prava vlasništva i da se nije upisao u zemljišnu knjigu,ali se tužitelj upisao u katastar, što je takoñer značajno, ali i predstavljaznak trećima da se nalazi u posjedu sporne nekretnine. Tuženik meñutimtu činjenicu nije ispitivao, niti je uopće došao na spornu nekretninu prilikomkupnje, kako bi mu prodavatelj pokazao što se to točno prodaje. I tečinjenice ukazuju da postupanje tuženika nije bilo u dobroj vjeri. Isto takosud prvoga stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj stekao pravovlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. ZV-a,budući je isti na temelju valjane pravne osnove, stupio u pošteni, zakoniti isavjestan posjed sporne nekretnine. Stoga je sud prvoga stupnja pravilnozaključio da tuženik ne uživa zaštitu u smislu odredbe čl. 122. i 123. ZV-a,već suprotno tome da tuženik prilikom kupnje predmetne nekretnine nijepostupao u dobroj vjeri, pa je primjenom odredbe čl. 125. st. 2. ZV-apravilno udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja.“