JAVNA DOBRA U OPĆOJ UPORABI

154konkretnom slučaju zastarni rok u pogledu trenutka njegovog otpočinjanjaovisan o ispunjenju dviju kumulativnih uvjeta – saznanja za štetu isaznanju za opseg štete, pa smatra da je za štetnika doznao tek poprovedenom vještačenju u postupku broj P. __/04 (po tužbi svogosiguranika protiv poslodavca i njegovog osiguravatelja). Zauzeto stajališteprvostupanjskog suda ovaj sud ne prihvaća pravilnim, dok je materijalnopravnostajalište tužitelja izraženo u žalbi takoñer pogrešno. Naime, iako jetočno da je ZMO specijalni propis koji normira prava i obveze iz sustavamirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj to prvostupanjski sudmeñutim propušta uočiti da Glava X. cit. Zakona normira vrste šteta kojetužitelj ima pravo zahtijevati pa tako u odredbi čl. 160. st. 1. ZMO takvuštetu opisuje kao novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Stav 2.cit. odredbe odreñuje da naknadu stvarne štete, koju tužitelj ima pravozahtijevati u slučajevima iz ZMO obuhvaća troškove i svote davanja koje seisplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena naosnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, 2) troškoveprofesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjemtog prava. Prema st. 3. cit. odredbe ZMO zahtjevom za naknadu štetemože se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svotastvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na odreñeno razdoblje(npr. kalendarska godina). Upravo opisani oblici štete - kao kapitaliziraniiznos ili povremena novčana davanja – determiniraju i primjenu odredbe čl.166. st. 1. ZMO prema kojoj potraživanja naknade štete, prema odredbamatog Zakona, zastaruju istekom rokova odreñenim Zakonom o obveznimodnosima. Kako se u konkretnom slučaju bez dvojbe radi o potraživanjupovremenih davanja koja dospijevaju mjesečno, to ista – sukladno odredbičl. 372. st. 1. ZOO (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i88/01), a i odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a (NN 35/05) zastaruju za tri godineod dospjelosti svakog pojedinog potraživanja, meñutim pravo iz kojegpotječu pravovremene tražbine zastarijeva za pet godina računajući oddospjelosti najstarije neispunjene tražbine iz čl. 277. st. 1. ZOO-a. Uprotivnom, kada bi se pravilnim uzelo tumačenje prvostupanjskog suda, ootpočinjanju tijeka zastarnog roka i na povremena (mjesečnodospijevajuća) davanja od dana konačnosti upravnog rješenja, to Hrvatskizavod za mirovinsko osiguranje protekom roka od 3 godine od danakonačnosti upravnog rješenja kojim je njegovom osiguraniku priznatopravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, više ne bi mogao ostvaritizahtjev radi naknade štete od odgovorne osobe u smislu ranije cit. odredbe161. čl. 162. i čl. 163. ZMO jer bi izvjesno sva buduća (nakon tri godinedospjela) isplaćena novčana davanja bila u zastari.“