JAVNA DOBRA U OPĆOJ UPORABI

251lokacijom, ali i činjenicom da se radi o točno odreñenom brojuprodavaonice ovršenika. Stoga bez obzira na činjenicu što taj prostor nijeetažiran, odnosno nije kao takav upisan u zemljišnoj knjizi, isto nepredstavlja zapreku za provoñenje ovrhe ispražnjenjem i predajom dijelanekretnine u posjed ovrhovoditelju, sve sukladno ovršnoj ispravi. S drugepak strane ovršenik ulazi u kontradikciju kada najprije tvrdi da predmetniposlovni prostor nije dovoljno odreñen u ovršnoj ispravi, radi čega nijemoguće provesti ovrhu, a zatim tvrdi da treća osoba T. d.o.o. polaževlasnička prava na svim poslovnim prostorijama u prizemlju predmetnezgrade, te da je ovršenik samo korisnik poslovnog prostora, koji je ondavaljda kao takav jasno odreñen, jer je u posjedu ovršenika. Upravo zbogčinjenice da ovršenik koristi predmetni prostor čini provedbu ovrhemogućom i u skladu s ovršnom ispravom, time da je sam predmet ovrhejasno definiran ovršnom ispravom. Valja dodati da su prigovori ovršenika usmislu prava na posjed spornog poslovnog prostora, bili predmetomraspravljanja tijekom parničnog postupka, a iz kojeg potječe ovršna ispravau ovom predmetu P. __/06, a isto tako i predmetom razmatranja od straneovog suda povodom žalbe ovršenika (tamo tuženika) u predmetu Gž.__/08. Za ovaj žalbeni postupak irelevantan je navod da treća osoba polažepravo na sporni poslovni prostor, budući da je ovršni sud dužan postupatipo ovršnoj ispravi i u skladu s njom provesti ovrhu. Stoga je potpunoneosnovan zahtjev da bi sud prvog stupnja trebao u ovršnom postupkuprovoditi izviñaje, saslušati sve suvlasnike zgrade u kojoj se nalazipredmetni poslovni prostor, pribaviti mišljenje sudskog vještaka, budući daovršna isprava nije ukinuta, nije promijenjena, poništena ili pak na druginačin preinačena, odnosno ista nije izgubila svoj učinak.“Županijski sud u Varaždinu, Gž. 447/09-2 od 14.IV.2009.ZABILJEŽBA OVRHEUvjetni upis zabilježbe ovrhe na teret potonjeg vlasnika(Čl. 79. st. 2. Ovršnog zakona – „Narodne novine“, br. 57/96, 29/99,42/00 – odluka US RH, 173/03, 194/03 – ispr., 88/05 i 67/08)