JAVNA DOBRA U OPĆOJ UPORABI

64upotrebljavanog vozila. Sve navedene činjenice jasno proizlaze iz iskazatužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja na ročištu od 03. veljače 2009. g.,u kojem iskazu je tužitelj takoñer naveo da je M.K. dozvolio, ukoliko jojzajam ne bude vraćen, da proda njegov osobni automobil, namiri svojecjelokupno potraživanje (glavnicu i kamate) i ostatak novca preda tužitelju,sklopivši s M.K. usmeni sporazum. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazida je M.K. stekla založno pravo na osobnom automobilu tužitelja radiosiguranja njezine tražbine iz Ugovora o zajmu sklopljenog s tužiteljem kaozajmoprimcem. Naime, odredbom čl. 308. st. 1. Zakona o vlasništvu idrugim stvarnim pravima (dalje: ZV) odreñeno je da dobrovoljno ugovornozaložno pravo na pokretnoj stvari sječe vjerovnik kad mu na temeljuzaložnog ugovora bude predana u posjed. Dakle, usmeno sklopljenimugovorom izmeñu tužitelja i M.K. o davanju u zalog osobnog automobilanastao je ugovorni odnos izmeñu M.K. kao založnog vjerovnika, odnosnoosobe ovlaštene da se namiri iz vrijednosti založene stvari i tužitelja kaozaložnog dužnika, odnosno vlasnika zaloga, koji je istovremeno bio i osobnidužnik. Radi se o pravno valjanom usmeno sklopljenom ugovoru o davanjuu zalog, jer je pisani oblik navedenog ugovora odreñen samo za ugovor odavanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci), sukladno odredbi čl. 307.st. 6. ZV-a. Kako je u konkretnom slučaju predmet založnog pravapokretna stvar (osobni automobil), M.K. kao založni vjerovnik bila jeovlaštena svoje pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine izvrijednosti zaloga, budući da njezina tražbina iz Ugovora o zajmusklopljenog s tužiteljem nije bila namirena, koju činjenicu je tužitelj u svomiskazu izričito potvrdio, ostvarivati izvansudskim putem, sukladno odredbičl. 337. st. 1. ZV-a, a koji način namirenja je tužitelj kao založni dužnik utrenutku osnivanja založnog prava izričito dopustio i to putem osobe koja jejavno ovlaštena za javne prodaje takvih stvari, sukladno odredbi čl. 337. st.3. ZV-a. Prema tome, M.K. bila je ovlaštena prodati tužiteljev osobniautomobil tuženiku i to putem posrednika E.- posredovanje u trgovini, uskladu s Ugovorom o posredničkoj prodaji broj 125/1 sklopljenim izmeñutužitelja i posrednika. Stoga je M.K. nedvojbeno bila i ovlaštena i primitikupoprodajnu cijenu koju je isplatio tuženik, zbog čega odredbe Ugovora oposredničkoj prodaji i Ugovora o posredovanju u prodaji upotrebljavanogvozila u kojima se navodi da ugovorenu cijenu vozila kupac isplaćujeizravno prodavatelju, nemaju poseban značaj u odnosu na ocjenuosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, jer je M.K. bila ovlaštenaostvarivati svoja prava na namirenje zalogom osigurane tražbine izvrijednosti osobnog automobila tužitelja, sukladno Ugovoru o davanju uzalog sklopljenim s tužiteljem, dakle, prodati osobno vozilo tužitelja inamiriti svoju tražbinu iz ugovora o zajmu sklopljenog s tužiteljem. Kako je,