Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

18
“tvornice snova” joπ nije tako vrtoglavo podrazumijevala kao
danas, kada u suπtini predstavlja veÊ drugu prirodu onih koji
odrastaju u naπem katastrofiËnom obratu tisuÊljeÊa. Naime, po
zavrπetku hladnog rata i padu Berlinskoga zida, volimo se i mrzimo
pod baldahinom iluzije o demokraciji i slobodi laænog “kraja
povijesti”. U njoj se socijalistiËkom realizmu, kao obaveznoj
estetskoj praksi, viπe ni ne podsmjehujemo, jer je kruta pedagogija
radniËkog heroizma, sa snaænim udarnicima na crvenim
horizontima, veÊ tako oËajno passe da ne zasluæuje viπe ni fusnotu.
A istovremeno æmirimo pred talasima agresivnog trgovanja
kakvo uvodi sublimna poetika kapitalistiËkog realizma, koja
je isto tako pedagoπka i moralistiËka, bez obzira na to πto je digitalne
tehnologije veoma spretno podupiru. Tko se hoÊe skloniti
pred neprekidnim tokom slika, muzike i rijeËi u privremeno
boraviπte umjetnosti, danas ima teæak posao, jer se mora dobrovoljno
osamiti kako bi se mogao nadati trenucima kontemplacije,
a moæda Ëak epifanije.
Poetika druπtvenih prostora
A Danetovo osamljenje dug niz godina nije uopÊe bilo dobrovoljno.
Po dolasku u Ljubljanu 1947. godine i upisu na Poljansku
gimnaziju, iz appleaËkog doma “Ivan Cankar”, gdje je upoznao
sadaπnjeg politiËkog esejistu Viktora BlaæiËa, knjiæevnika Lojzeta
KovaËiËa i pjesnika Janeza Menarta, preselio se u RadniËki dom.
Tamo je æivio do 1961. godine. U smrdljivom labirintu samaËkih
soba za nove generacije radne snage, koja se zbog raslojavanja
sela, obeÊanja obrazovanja, posla i boljeg æivota, slijevala u slovensku
metropolu, Dane Zajc je jednu jedinu sobicu dijelio s joπ
dva brata, zidara. U petnaest kvadratnih metara, sa zajedniËkim
kupatilom u hodniku, u kojem su sijalice bile samo rijetki luksuz,
bio je doslovno prisiljen naÊi pribjeæiπte u Ëarobnoj moÊi
sjeÊanja. Poπto nije imao nikakav intimni prostor kako bi pjesme
uopÊe mogao pisati na papiru, gdje od Stephana Mallarmea nadalje
spada moderno pjesniËko stvaralaπtvo, oblikovao ih je i popravljao
prosto u glavi, uËio ih napamet i, na besciljnim tumaranjima
po gradu, ritualno ponavljao. Na poËetku svijeta i pjesniπtva
joπ nije bilo slova, ali je pjesnik bio sam svoja knjiga, jer je
pjesme uvijek nosio u sjeÊanju, koje je mogao prelistavati i usput mijenjati,
oduzimao ili dodavao svom trezoru. Bio je sam posrednik svoje
pjesme, koju je bojio i πtampao svojim glasom i kretnjom, pri Ëemu su
mu pomagali dar intuicije i moÊ ili nemoÊ njegovog uroka napasnika,