Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

38
sasvim isËezla iz πire kulturne svijesti u Sloveniji. Organizatori
nisu imali lagan posao kad su priredbi htjeli dati nov æivotni
kredit. Dobro im je iπlo od ruke. Ne samo zato πto su pokuπali
obnoviti neπto od one pozornosti koju je poezija doæivljavala u
slovenskoj kulturnoj svijesti sve do uspostavljanja nezavisne dræave.
U njoj ∑ pogledamo li suvremeni globalni kapitalizam, naæalost
Ëini se nuæno ∑ najprivatnija ekstaza ili pak meditativna
usredsreappleenost nemaju viπe status javnih πifri kroz koje se, za trenutak,
moæe ugasiti destilirana slika vremena. Dobro je organizatorima
iπlo od ruke i zato πto su sveËanosti dali socijalnu formu.
Poπtovali su je svi, ukljuËujuÊi i govornike, te prvu ligu pjesnika,
Svetlanu MakaroviË, Borisa A. Novaka i Milana Jesiha, koji su, u
Ëast nagraappleenom, Ëitali svoje pjesme. Forma? Kakva forma? No,
javno komuniciranje svakako. Doappleeπ, kaæeπ ili recitiraπ πto imaπ,
zahvaliπ se i odeπ. SliËnu formu poznaju i druge kulturne sfere.
Ipak se baπ tu, na pjesniËkom ceremonijalu, zasvijetlio onaj
nepodnoπljivo izmigoljiv viπak koji poezija ima u odnosu na
ostale naËine upotrebe jezika. Viπak koji izvire iz πutnje. Laureat
je doπao na binu u elegantnom crnom odijelu, sveËan, a istodobno
nekako izgubljen. Iz ruku Evalda Flisara, predsjednika Druπtva
slovenskih pisaca, Dane Zajc je primio nagradu za knjigu
Dolje, dolje (1998). Primio ju je za knjigu koja, poslije viπe od
desetljeÊa odsutnosti sa slovenske pjesniËke scene, razotkriva bar
dvije stvari: da pipanje ka prijeteÊe nasilnom korijenju naËina na
koji smo u svijetu istodobno i upozorava na suπtinski ljudski
stav: nadati se usprkos tome πto nema nade. A s takvom pjesmom
treba se suoËiti neposredno. Nema umjetniËke discipline
koja bi se kritiËkom prisvajanju, javnom prihvatanju ili Ëak medijskom
glamouru grËevitije opirala od same poezije. Usprkos
vanjskim povijesnim promjenama, propalim imperijima, spaljenim
gradovima, preseljenim narodima i raappleanju novih dræava,
ostaje pjesniËka rijeË u nekom smislu uistinu takva kakva je bila
u svojim biblijskim poËecima. SvjedoËi, naime, o potrebi pojedinca
da reËenom, zapjevanom i iz duπe izgrebanom priËom o
vlastitoj samoÊi dosegne bliænjeg, drugog, svojom rijeËju oblikujuÊi
onu “zajednicu” u kojoj je tu samoÊu moæda moguÊe prevaziÊi.
Dane Zajc, koji je zastao i na kranjskoj bini umuknuo
usred recitacije svoje pjesme, na najbolji je naËin otjelovio to
krhko, nepouzdano i uvijek iznova neispunjeno nadanje. SamoÊa
iz koje se raapplea poezija je, naime, samoÊa kakvu doæivljava
Ëovek kojemu biti “ja” nije dovoljno, ali ga ne moæe izbjeÊi. I u
najsnaænijem naporu da nestane u drugom, u Ëulnoj ekstazi koja
ukida granicu izmeappleu “ja” i “ti”, orgazma su joπ uvijek dva, ne