Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

i Imenicom “uËenje” ovdje
je prevedena arapska rijeË
al-Kur’an, koja izvorno
znaËi “uËenje”, “Ëitanje”,
“kazivanje” itd. To je i
ime za cjelinu Boæije
Objave vjesniku
Muhammedu. UËenje je
uobliËeno u cjelinu knjige
sa znakovima (ajetima) i
slikama (surama).
ii Postanak 1,27.
iii Sura 95, 4.
iv Za ovo razmatranje
vaæno je napomenuti
perenijalno religijsko
uËenje o Boæijem
stvaranju RijeËju.
StvaralaËkoj RijeËi u
UËenju kun odgovara
biblijski fiat. To nije flatus
vocis. Ona izvodi bivstvo u
istini. Stvaranje ima svrhu
iako Bog mimo Sebe
nema nikakvu potrebu:
Kada On hoÊe da neπto
bude, samo mu rekne:
“Budi!” ∑ i to jest (Sura 2,
117); I tog dana kada On
rekne: “Budi!” ∑ pa Njegova
rijeË je Istina (Sura 6, 73).
Tome odgovaraju rijeËi na
poËetku Tore: Bog reËe:
“Neka bude svjetlost!” ∑ i bi
svjetlost (Postanak 1, 3).
To isto sabrano je u
Psalmu (33, 6):
Gospodnjom RijeËju
sazdana su nebesa, i sva
njihova vojska dahom
Njegovih usta.
Tako, stvaranje je
objavljivanje u kojem
Bog govori o Sebi.
218
biti prenoπena iz jednog u drugo razdoblje, niti postavljena u
neizmjenjivi odnos ili prenoπena iz jednog u drugi vidik. Za
svako jastvo moguÊe je reÊi da je ono druga strana ili pokazanje
Jastva koje je korijen svemu. TumaËenje te razluËenosti jastvo
/Jastvo moguÊe je na dva posve opreËna naËina. U prvome Jastvo
jest poËelo svemu. To znaËi da nema jastva bez Jastva. Razum
je niæa razina moguÊnosti jastva da se usmjerava prema Jastvu.
To usmjeravanje dovodi do krajnje granice mjerljivog svijeta na
kojoj ne prestaje njegova moguÊnost uspravljanja prema Jastvu
kao temelju. Prema drugoj moguÊnosti, poËelo jastva jeste u njegovom
najniæem sadræaju ∑ kaplji tmaste tvari. Razum je njegova
najviπa moguÊnost u kojoj jastvo dostiæe sebe kao krajnju razinu
ukupnog postojanja. U tome je ono dovoljno sebi za usmjeravanje
prema najboljoj moguÊnosti u neizbrojivom mnoπtvu
ciljeva prema kojim teËe historija. Tim vidicima moguÊe je pridruæiti
pojmove tradicija i modernost s obzirom na njihove preovlaappleujuÊe
sadræaje. Ukupnost postojanja rasporeappleuje se, prema
ta dva vidika, od Najviπeg prema najniæem, i obrnuto. BuduÊi da
je Ëovjek na toj okomici, njegovo postojanje ukljuËuje spuπtanje
na niæe i uzdizanje na viπe razine. Njegovo porijeklo, takoappleer,
moæe biti izvedeno odozgor ili odozdol ∑ iz rijeËi ili tvari. Izvedenosti
odozgor odgovara stvaranje, a odozdol evolucija. Ako je
jastvo stvoreno ili izvedeno, tada ono odraæava Stvoritelja ili
RijeË. Toj izvedenosti odozgor odgovaraju iskazi u Tori i UËenju i :
Tako, Bog stvori Ëovjeka u Svojoj slici, u Boæijoj slici On ga stvori ii ;
Ëovjeka doista stvorismo u najljepπoj uspravnosti iii . Tu je RijeË stvaralaËko
poËelo. Ona je i poËetak i kraj svega. iv
Pitanje o toj razluËenosti, koja proizvodi napetost u svijesti
i usmjeravanju prema Potpunosti, ukljuËuje u oba sluËaja prisutnost
zla. Ako je temelj vidika u tome πto je niæe i manje, ljudski
razvoj ili uspinjanje od tmastog poËetka trebalo bi da znaËi udaljavanje
od zla. Meappleutim, zbilja Ëovjeka, druπtva i svijeta to ne
svjedoËi. Zagonetka o zlu postaje s razvojem sve zamrπenija, tako
da se od odgovora na nju odustaje u veÊini modernih ideologija.
U vidiku koji se rasporeappleuje u silaznom slijedu, od Istine ∑ a
to znaËi od potpunog dobra ∑ prema uvjetnim naËinima pokazanja
i postojanja, ljudska moguÊnost slobodne volje ostaje upletena
u neizbjeænost dobra i zla. Ali, zlo je svojstvo mjerljivog svijeta,
a to znaËi i Ëovjeka sa svim njegovim tumaËenjima. Tako,
zlo ne moæe biti prevladano samo time πto je ograniËeno i zatvoreno
u svijet i Ëovjeka.
RazgraniËenja i napetosti meappleu etniËkim zasebnostima, koja
neizbjeæno ukljuËuju pitanje o dobru i zlu, mogu biti odnosi