Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

spoznaji da je odgovoran ne samo za svoju umjetnost nego i za
obitelj, πto ga na kraju pokreÊe i u amsterdamski egzil ∑ cijelo to
klupko psihiËkih i fiziËkih stanja je Antonije Æalica ispisao suverenom
rukom pisca koji izraæava egzistencijalnu bol na opisno
iscrpan i estetski uspjeπan naËin, na kakav se ne moæe baπ Ëesto
naiÊi u suvremenoj “ratnoj prozi”.
AN–ELI SVAGDANJEG SVIJETA
Delimir Reπicki u slovenskom knjiæevnom prostoru vjerojatno
nije pjesnik kojeg bi preËesto spominjali. »ini se, naime, kao
da se naπe poznavanje suvremene hrvatske poezije zaustavilo
kod Zvonka MakoviÊa ili Anke Æagar. ©teta, velika πteta.
Reπicki, koji spada u πiri krug generacije roappleene na poËetku
πezdesetih, stvaralaËki se oblikovao ponajprije na stranicama slavnog
zagrebaËkog Ëasopisa Quorum, da bi potom pjesniËkim zbirkama
Gnomi, Sretne ulice, Die, die my darling i zbirkom kratkih
priËa Sagrada familia te esejistiËkom zbirkom Ogledi o tuzi postao
srediπnji pjesniËki glas svoje generacije, kad veÊ ne seæe onkraj
granice.
Knjiga o anappleelima (Meandar, Zagreb 1997) potvrappleuje ugled
koji Reπicki uæiva kod pozornih sladokusaca lirske umjetnosti, pa
i rockerskog eksperimenta, buduÊi da je takoappleer bio i tekstopisac
nekih slavonskih grupa. Njegov kulturni ugled nije bez razloga.
Reπicki se znao izvuÊi iz doduπe privlaËnih mreæa u koje su manje
samosvjesne autore osamdesetih godina u Hrvatskoj upleli
nadasve omiljeni hermetiËni literarni stilovi ∑ tekstualizam i
“semantiËki konkretizam”, kod kojih sliËnost sa slovenskom neoavangardom
nije nimalo sluËajna. Ipak nije ni htio ni mogao
zaboraviti svoje mladenaËke inspiracije. I tako je Reπicki devedesetih
godina znao uspjeπno sjediniti æivu razigranost jeziËne
magme s tamnom, sudbonosnom i egzistencijalno obavezuju-
Êom tematikom. Jasno, drugaËije nije ni bilo moguÊe.
Reπicki, naime, nije ZagrepËanin; rodio se u Slavoniji i joπ
danas æivi tamo, u ravniËarskoj pokrajini Belog Manastira, Osijeka
i Vukovara, gdje je srpska destruktivna maπinerija ostavila
iza sebe tako temeljite ruπevine, da ni po “zavrπetku rata” nisu
mogle biti u cijelosti odstranjene. No i kad jednom budu odstranjene,
na njih Êemo nailaziti ∑ kao arhitektonski nagovjeπtaj ili
usput spomenutu topografsku referenciju ∑ u izvrsnim pjesmama
Delimira Reπickog. Ujedno te pjesme, koje izrastaju iz osobne
i kolektivne patnje, nisu optereÊene ni opisnom patetikom ni
365