Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

366
banalnom kronoloπkom realnoπÊu, πto je veliko postignuÊe. Naprotiv,
Ëini se kao da je u svojim otvorenim dijalozima s prostorima
svjetlosti i anappleeoske milosti pjesnik tragao za onim oblikom
otkrivenja koji ima snagu sugestije da se, naime, radikalna
ljudskost Ëovjeka oblikuje tek na pozadini zla.
Lirski jezik Reπickog odlikuju izvorna metaforika i pregledna
pripovjedna struktura, koje Ëak, u najboljim ostvarenjima, Ëesto
ocrtavaju atmosferu nekakve blage iluminacije. U njima se pjesnik
uistinu ozbiljuje preko uspostavljanja veza s dragim biÊima i
bestjelesno Ëistim licima koja govore iz onostranih prostora, gdje
su bili prisiljeni prerano otiÊi. Beznaapplee, æalost i depresija uslijed
predimenzioniranosti zla Reπickog ne vode u jednostavno kontrastiranje
dobrih i lijepih sfera. Ne, njegova je najveÊa umjetniËka
moÊ u tome πto uspijeva pokazati kako ljepota niËe upravo
iz ukotvljenosti u svakidaπnjem svijetu, koji je obiljeæen surovom
brazgotinom vremena. Reπicki uspjeπno odolijeva patosu
koji rado vreba “pjesme o ratu”, no ujedno nije spreman odreÊi
se velikoj Ëuvstvenoj investiciji i Ëarobnosti uravnoteæenog eksperimenta.
Zato njegove pjesme ne podlijeæu nekakvoj hermetiËnoj
πifri, veÊ u njima Ëitamo potresno skladne meditacije o
svakodnevnici iz koje je pjesnik spasio posljednje ostatke transcendencije.
To nije bilo laka zadaÊa. Delimir Reπicki je bio kadar
nositi se s njom, a za takvo πto su sposobni samo realizirani lirski
glasovi.
FASCINANTNA PJESNI»KA TRILOGIJA
Osim Davida Albaharija, koji je joπ ranije razvio kratku priËu
do majstorstva, u osamdesetim sam godinama od sveg bogatstva
srpske proze koju sam pozorno pratio najviπe zapamtio Nemanju
MitroviÊa. Premda dobri srpski pjesnici nisu rijetki, samo neka
imena me zaista privlaËe. Jedno od njih je i Dragan JovanoviÊ
Danilov.
Taj 1960. godine roappleeni pjesnik razlikuje se od svoje generacije
prije svega po tome πto ga na stvaranje nagoni nesrameæljiva
ambicija da romantici i simbolizmu vrati danas veÊ zaboravljeno,
ali nekada privilegirano znaËenje. U njegovoj magistralnoj
trilogiji KuÊa Bahove muzike: Tiha knjiga o beskraju (Prosveta,
Beograd, 1998), koja je prije nekog vremena u neπto proπirenom
i dramaturπko izmijenjenom obliku dospjela u ruke Ëitateljske publike,
nije rijeË samo o obnovi veÊ poznate tradicije. SuoËeni smo
s izvornim i samosvjesnim lirskim naporom koji po konceptualnoj