Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

80
treba. Oduvijek sam mislio i zalagao se za smanjenje broja pjesnika.
Vaæna su imena, a ne broj uËesnika i zastupljenost zemalja
da bi svaki pjesnik imao πansu da proËita i viπe od samo jedne
pjesme. Proπireni i obogaÊeni program, posebno kad je u pitanju
broj publikacija u sopstvenom izdanju SVP (koje smo dijelili
besplatno!), trebalo je uskladiti i sa veÊom profesionalizacijom
organizacije Festivala na raËun njegove spontanosti i improvizacije,
te kampanjske manifestnosti. Sve sam pripreme vrπio ja
(od kuÊe) i Odbor iz Skoplja, a tamo nismo imali ni kancelariju
sa neophodnim sredstvima (kompjuteri, faks-maπine, telefoni).
Takozvani “programski sektor” u Skoplju ove je godine ostao i
bez tehniËkog sekretara, a Ëitava je prepiska iπla uglavnom preko
mene i uz usluge “na pozajmicu” (faks i e-mail), a uz sluæbenu
upotrebu samo dva mobilna telefona! Ostalo je da se istinska
profesionalizacija uradi u neko drugo (sretnije?) vrijeme.
Jedina mana ovogodiπnjeg Festivala moæda je bila to πto smo
dozvolili gradonaËelniku Struge (Romeu Derebanu, ime mu je
skoro postalo paradigma) da zavrπni piknik napravi (doduπe on
je platio raËun), umjesto kao i uvijek do sada na ostrvu usred izvoriπta
Svetog Nauma, na jednoj livadi u blizini struπkog sela Moroiπte.
I ovo je mjesto moæda nekad bilo svetiliπte, o Ëemu su
svjedoËili stogodiπnji platani i nova mala crkva, podignuta ili
svjeæe obojena nedavno; ali se Ëinilo kao da je u meappleuvremenu
prestalo da zraËi iznutra. Tako se πtedra avgustovska svjetlost,
samo djelimiËno ugaπena kroπnjama drveÊa, razlivala rasipniËki
po svjeæe pokoπenoj travi ∑ kao πto se rasipniËki uskoro rasprostrla
i hrana od ruËka po postavljenim stolovima; a mi zasjeli pored
njih kao na seoskoj svadbi (koja pokuπava da sakrije sirotinju
nudeÊi premnogo jela i piÊa), zaglibljujuÊi svoje stolice sve dublje
u meku zemlju, tjerani nekim neidentifikovanim osjeÊajem stida.
Kao πto je trebalo da nas bar jednom dodirnu krilima anappleeli
ohridske crkve Sveta Sofija, tako je bilo neophodno i da nam
Sveti Naum umije i obriπe lica tamoπnjom ljekovitom i istinski
boæanskom svjetloπÊu; ne samo odbljeskom izvorskih voda, veÊ
svjetloπÊu svojom samom jednako izvornom, istoËniËkom. Umjesto
toga, dok sam πetao moroiπkom livadom, nazdravljajuÊi posljednji
put starim i novim prijateljima i poznanicima (sa podijuma
pred crkvicom iz zvuËnika su treπtale narodne pjesme i kola),
gledao sam joπ uvijek krmeljava ili veÊ umorna lica, prije iscrpljena
nego preobraæena ovom gozbom. Samo su lica lokalnih
pjevaËa i igraËa narodnih kola bila ozarena i zajapurena sopstvenom
unutraπnjom duhovnom svjetloπÊu, ali kao da ona nije
mogla da se prenese i na lica sluπalaca i gledalaca. Polovina od