Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

84
stolom i kaæe πiroko raspjevanim ameriËkim akcentom: “Oh yes,
we are a dying race! Aren’t we?” ∑ “Indeed”, slaæem se svojim
zarapplealim britanskim akcentom. “Are they not?” pitam πeretski,
pokazujuÊi na lica koja ravnoduπno prolaze pored naπeg zastakljenog
kaveza, u kom neki zaostali neandertalci prizivaju prevremenu
smrt kao opπteljudski grijeh. Amerikanac je poËeo da se smije i
odjednom se toliko zakaπljao da je, gaseÊi naglo cigaretu, naprasno
izletio iz kaveza da uhvati malo od onog svjeæeg vazduha
koji kao da je ekskluzivno pripadao manje smrtnima od nas.
Na aerodromu u Tromzeu Ëekao me je jedan stvarno visok,
plav i plavook nordijac s minibusom. Pridruæio nam se i jedan
niæi, crnomanjasti »ileanac sa stomaËiÊem, novinar, a unutra nas
je veÊ Ëekao njegov kolega iz Letonije. Govori se, podrazumijeva
se, engleski i to na solidnom akademskom nivou. Raspitujem se
o pjesnicima iz njihovih zemalja koji nisu ove godine doπli u
Strugu. Letonac s respektom govori o Skujenijeksu, koji nije samo
pjesnik veÊ i poslanik u njihovom parlamentu (i veliki borac
za stvaralaËka i nacionalna prava pod ruskom dominacijom), u
kojem sad jedva da ima poneki Rus, iako Rusi Ëine gotovo polovinu
ukupnog stanovniπtva, ali joπ uvijek su praktiËno bez prava
glasa. »ileanac odreËno vrti glavom ∑ nikad nije Ëuo za Otana
Lara, Ëileanskog pjesnika. Poπto sam ih ukratko informisao o
situaciji u Makedoniji, odgovarajuÊi na njihova ljubazna, ali ne
i pretjerano znatiæeljna pitanja, dozvoljavaju mi da se povuËem
iz daljeg meappleusobnog upoznavanja i da postepeno zadrijemam
∑ kao πto su se polako tokom dugog sumraka poËele gasiti i
zeleno-ljubiËasto-kafene boje pejzaæa kroz koji smo prolazili. U
snu Ëujem »ileanca kako sam sebi saopπtava prve utiske iz Norveπke
kao da je kod kuÊe, sa svim ovim fjordovima i ostrvima s
kopna nakostrijeπenog prema okeanu. I ja se iznutra osjeÊam
jednako prisno, iako me stvarno voze kroz neku gornju zemlju,
u kojoj su oblaci u stvari leteÊa ostrva, a vozilo vikinπki brod koji
guta prostor Ëudoviπno zinutom glavom pramca naprijed, prema
zapadu: Grenland i Njufaundlend ∑ novopronaappleena zemlja mog
(i naπeg konaËnog makedonskog) odmoriπta. Da, i ja sam kod
kuÊe, u svojoj odjeÊi i u drijemeæu i sa vjeËnom Ëeænjom kao
stvarnoπÊu: da mi je more uvjek nadohvat pogleda...
Prene me tako joπ jedan pogled prema moru, koje se sada πiri
prema nekom drugom daljem kopnu, moæda konaËno najisturenijem
ka Atlantiku. I zaprepaπÊuje me luk joπ jednog mosta koji
preskaËe neki drugi fjord ili morski rukavac, jer u Tromzeu je
bilo nekoliko jednako graciozno izvijenih svodova preko horizonta.
“Koliko joπ ovakvih mostova imate?”, uzvikujem spontano. A