Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

porodica upozoravala kad je tome bilo vrijeme. Sa ponosom mi
je pokazivala pisma svojih roappleaka i predaka koji su iselili u Ameriku:
“U naπem hotelu na Ëetrdesetom spratu stanuje naπ Ëovek
Nikola Tesla. Sutra Êemo iÊi da ga posetimo.”
Nisam pitao otkud Vojvoappleani kao iseljenici u Americi, ne
volim ËaËkati po proπlosti ljudi, iz toga se ispovite neobiËne stvari
koje te na kraju udare u glavu, kao u grËkoj tragediji. Nisam je
pitao ni o njenim glavoboljama, niti sam otiπao da je posjetim u
zemunskoj bolnici, gdje je na kraju i umrla od moædanog udara.
Na sliËan naËin umro je moj prijatelj Vojvoappleanin Stevan PeπiÊ,
koga je jednom ranije jako krvarenje iz nosa spasilo od smrti, ali
kad se glavoboljama pridruæio ovaj miris raspadanja na naπim
prostorima, niπta viπe nije moglo da ga spasi.
Ne pitam se ni otkud tim naπim muslimanima to toliko zlato.
Stalno su im ga pljaËkali i nakon nedugog vremena dolazili
po novo. Ili moæda u ovom posljednjem ratu i nije viπe bilo toliko
zlata, jer sad su im odnosili i vrata s kuÊa, zatim kuÊe spaljivali,
zatim njih ubijali, a æene i kÊerke silovali.
Bilo je toga, istina, i ranije. “Bilo je podne kad je Spasoje DakiÊ
izlazio iz »elebiÊa, praÊen petnaestoricom Ëetnika, od kojih
su samo πestorica bili »elebiÊani. Iπao je peπke, prkosno uzdignute
glave ∑ niz desno rame visila mu je dugaËka kiÊanka od
crne svile, duæa od svih. Svojim æutim korbaËem, ovijenim oko
ruke, nervozno je πibao desnu Ëizmu ∑ Ëinio je to samo kad je
radio ËetniËki sud, kad su pred njim batinali nepokorne seljake i
seljanke iz ove proklete pustinje πto ne zna ni za boga, ni za kralja,
ni za red!. Odmah za njim koraËao je joπ uzdignutije glave
seiz Mita, kome je bivπi narednik dopuπtao silovanje ËelebiÊkih
devojaka, preko reda, Ëak i u petak, kad je inaËe silovanja strogo
zabranjivao, pa Ëak i kaænjavao trodnevnim okovima.”
Ovo je neπto strahotno i nevjerovatno. Bilo je i u ovom naπem
ratu gestova prijateljstva prema pripadnicima drugog naroda
za koje su poËinioci bili surovo kaænjavani, bilo je poærtvovanja,
ljubavi i, uprkos sveopπtem protivljenju, mjeπovitih brakova, ali
za ovakvo makar groteskno poπtovanje tuapplee vjere, zakona i reda
∑ do kojeg je bivπem policijskom naredniku bilo stalo nema primjera,
to jeste neπto nevjerovatno.
Odmah po odlasku Ëetnika na ove prostore doπli su proleteri,
i odmah zatim bili napadnuti. “Na momente Ëuje se kako
meci, dolazeÊi iz daljine, meko, kao πljive, padaju na zemlju,
nedaleko iza njih.
∑ Ovo su najgori! Ovi ostaju u mesu! ∑ opet se Ëuje mirni
Cvjetinov glas.”
207