Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

dalje sluπanje i voappleenje razgovora, πto je siguran znak da treba
da odem i da legnem.
Ne znam ni sam kako sam pronaπao krevet, ali me ujutro
probudilo sunce snopom zraka pravo u oËi. Vidim da je jedva
osam sati, ali se osjeÊam dobrano naspavano, pa ustajem i gledam
kroz prozor. Ledina, trava i poljsko cvijeÊe odozdo polako
isparavaju iz noÊne rose, a susjedni morski zaliv svijetli i mreπka
talase po sitnom πljunku. Pada mi na pamet luckasta misao kako
bi bilo da odem i da se buÊnem u ovaj srdaËno pruæeni rukavac
Atlantika i prisjeÊam se da sam juËe u kupatilu vidio bade-mantil
u koji bih se mogao uvuÊi samo s kupaÊim gaÊama na sebi.
I veÊ se vidim kako skakuÊem po plitkoj vodi, kompletno
najeæen, razumije se, iako osjeÊam da je voda neπto toplija od jutarnjeg
vazduha. Da, kao da je grije neka nevidljiva æiËica moÊne
Golfske struje. Strovaljujem se u neki virËiÊ dubine barem do
pojasa i pokuπavam da plivam da bih se oslobodio hladnoÊe koja
me steæe oko zglobova ruku i nogu. Pravim desetak patetiËnih
zamaha, pokuπavajuÊi da otplivam ka dubini, ali shvatam da sam
se ponovo nasukao u sitni pijesak drugog pliÊaka. Ispravim se da
toboæe potrËim prema puËini i tada primijetim drugog ludaka
koji desetak metara ispred mene pravi iste skakutave korake i tek
zatim potpuno uranja u vodu, ali ko zna hoÊe li moÊi i da pliva.
Meni je veÊ dosta tog viπe trËkaranja nego plivanja, ali bar
sam ispunio svoju ludu æelju da se buÊnem u najsjeverniju taËku
Atlantika na kojoj sam ikad bio. Ogrnut bade-mantilom i s kapuljaËom
na glavi ulijeÊem u hotelsko predvorje, gdje me zaprepaπteno
gleda jedna od ËistaËica. “Gdje vam je sauna?” pitam
viπe zato πto nemam kud, ali kad mi ona veÊ pokaæe put stepenicama
dolje prema podrumu, kaæem samom sebi: “Zaπto da
ne? Bar Êu se zagrijati.” I veÊ ulazim kroz dvostruka vrata u jednu
Êeliju tradicionalnog skandinavskog solipsizma, ali veÊ svjetski
rasprostranjenog. UkljuËujem grijaË do kraja i Ëekam strpljivo da
me oblije znoj iznutra i da izaapplee zajedno sa svim otrovima sakupljenim
i nataloæenim tokom posljednjih sedmica, s groznicama
i strahovanjima, svakodnevnim: radnim i katastrofiËarskim. Bio
sam spreman i da se iπibam svjeæe isjeËenim vrbovim πibljem,
kao neki od likova u Bergmanovim filmovima (da li je to bilo u
Divljim jagodama?) ili kao flagelant-iskuπenik vjere u sebe...
Vjere ∑ u πto? Pitam se ironiËno gore u sobi pred ogledalom
dok se oblaËim da bih siπao dolje na doruËak. Pa u ovo πto slijedi
i πto nam/mi preostaje od æivota, vjera u pre-æivljavanje, nadæivljavanje,
s nadom da Êu uspjeti da zavirim dublje u ono πto je
moæda vjeËno postojanje. A dobar dokaz za to je i predavanje o
87