Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

Pustinja vremena, koju oslikava zato da bi silnije Ëeznuo za
punoÊom trenutka, jest slika za kraj dvadesetog stoljeÊa, stoljeÊa
koje je zapoËelo drhtajima rastrganih tijela a zavrπilo opustoπenim
duhom iz kojeg su utopija i sentiment tako reÊi potpuno
prognani, dok se svijet spljoπtio na pragmatizam trgovanja i
uniπtavanja. U svojim zavodljivo lijepim, Ëuvstveno otvorenim i
estetsko izuzetno uravnoteæenim pjesmama, Milan –orappleeviÊ ne
æeli pristati na takvu pustoπ kao sliku svijeta, premda je uvijek
iznova oslikava. U njegovoj poetici otkrivam uzbudljivu dimenziju
pjesnika kao “oËi-vidca”, kako to lijepo izraæava slovenska
rijeË u kojoj se krije nazoËnost kako neposrednog svjedoka tako
i vizionara. U njima se moæe razabrati Ëvrsto uvjerenje da pjesnik
upravo individualnom stvaralaËkom snagom i ustrajanjem
na inspirativnoj tradiciji povezuje, na svojevrstan svjetotvoran
naËin, proπlost, sadaπnjost i buduÊnost, u trenucima lirske kristalizacije,
u kojoj nam se “izmeappleu sna i totalne anestezije, usred
vjeËnog vraÊanja” pokazuje “put istog poËetka” ∑ Ëitamo u pjesmi
“Imitacija æivota”.
Knjiga Pustinja nam nudi snaænu eksploziju boja, mirisa i
okusa, starih fotografija, botanike i osobnih komentara svagdanjeg
æivota, usporedo s treÊim balkanskim ratom. Pjesnik pri tom
upotrebljava precizne i nevjerojatno usklaappleene prispodobe, koje
privlaËno podsjeÊaju na klasiËne pjesniËke oblike. Ne pjeva slu-
Ëajno u tekuÊim rimama i prepoznatljivo Ëvrstom ritmu; svjestan
je, naime, da upravo ograniËenje i formalna zabrana omoguÊuju
velike metafiziËke izazove, kakve danaπnja razvodnjela varijacija
na nekadaπnji modernistiËki radikalizam ne moæe niti zamisliti.
Pjesnik intuitivno zna da svjedoËenje “na kraju tog umornog vijeka
∑ odvratne jazbine” mora upotrebljavati osobni i ispovjedni
izriËaj koji je ukotvljen u slojevima kolektivnog pamÊenja. Ta napetost
izmeappleu pojedinca i povijesti leæi u samoj jezgri njegove
pjesniËke pustolovine. Kako se prepoznati u olujnoj grmljavini i
vonju pepela, uslijed Ëega su za pjesnika “ljudi tek izumrla
vrsta”; kako otkriti vjeËnu punoÊu bivstvovanja u transverzalama
lutanja preko Labradora i Praga, kroz biblioteke i æensko tijelo,
kako pred bestijarijem mrænje potraæiti utoËiπte ne samo u dalekim
geografijama i slikama, nego i u soku naranËe i mekoÊi snijega,
to se pjesnik pita u toj izuzetnoj knjizi, prepunoj bogatih
slika, gorkog razoËaranja i tihe nade. RijeË je o knjizi krhka i lirski
osjetljiva jezika, koja u srpskoj poeziji navijeπta dosad rijetko
prisutan povratak Ëuvstvenom identitetu jastva i autentiËne
potresenosti. To Ëini Pustinju jednom od rijetkih knjiga koje nose
u sebi izvor nepresuπne inspiracije za ËitalaËke pustolovine.
363