Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

98
jednog skupa pisaca u Magaru, blizu Tiverije, koji su bili organizovali
muslimani Druzi uz podrπku izraelske vlade poËetkom maja
ove godine. UËenici lokalne gimnazije Ëitali su nam svoje vatrene
pjesme posveÊene muËeniËkoj smrti baπ ovakvih “heroja”!)
Odmah poslije PalestinËevog izlaganja javio se izraelski pisac
Amos Oz da bi uzbuappleeno izjavio kako bi upravo saopπteni
tekst svojega prijatelja Izata Gazavija potpisao i kao svoj “ne
promijenivπi, ama baπ ni zarez”. (Sjutradan on Êe to potvrditi joπ
strasnijom odbranom kompromisa kao jedinog sredstva za rjeπavanje
duge izraelsko-palestinske krize, pa Ëak i kao svakodnevnog
naËina komunikacije izmeappleu Mene i Drugoga; i æestokim
napadom protiv dosljednosti u favorizovanju samo svojeg miπljenja
i vjerovanja, πto je, u stvari, samo drugo ime za fanatizam.)
Kirsti me zatim iznenada pita πto bih ja imao da kaæem na
ovu zduπnu usaglaπenost predstavnika dviju suprotstavljenih strana.
“Volio bih”, kaæem, “da u sali sjedi i neki moj albanski kolega,
koji bi mogao da se saglasi s mojim izlaganjem, Ëak i ne ovako
zduπno, makar mi bio i prijatelj. Ali buduÊi da nije tako, ne isklju-
Ëujem moguÊnost da se na nekom buduÊem skupu pisaca ja saglasim
s njegovim, eventualno sliËnim izlaganjem o krizi u kojoj
æivimo ravnopravno.” Na ovo me direktor Nobelovog instituta
otvoreno pita da li smo na ovogodiπnjem festivalu u Strugi imali
i pjesnike iz Albanije i da li ja, kao njegov direktor, imam meappleu
saradnicima nekog od etniËkih Albanaca u Makedoniji. “Da”,
odgovaram mu zahvaljujuÊi se na pitanju i kazujem mu spremno
ime pjesnika-uËesnika iz Albanije Skendera Rusija i makedonskog
Albanca Resula ©abanija, koji nije samo jedan od pet Ëlanova
Upravnog odbora SVP, veÊ je i redovan Ëlan (do proπle godine
bio je i predsjednik) æirija za dodjeljivanje nagrade BraÊa Miladinovi
za najbolju pjesniËku knjigu godine izdatu u Makedoniji.
Javlja se zatim jedan glas iz publike koji se predstavlja kao
predsjednik norveπkog PEN-a (jedva mogu da ga prepoznam, jer
sjedim nasuprot reflektorima), koji bi htio da navede primjer za jedan
takav susret kakav sam maloËas spomenuo. Ne samo izmeappleu
jednog makedonskog i jednog albanskog pjesnika, veÊ i meappleu drugim
balkanskim trubadurima koji su se naπli u jednom romanu Ismaila
Kadarea i koji su pjevali svoje verzije istih balada na vlastitim
respektivnim jezicima na dvoru nekog plemiÊkog zamka u srednjovjekovnoj
Evropi. Doπlo mi je da brzo reagujem i bez Kirstine
dozvole: “Ovo je moæda najbolji pokazatelj za to kako knjiæevna
fikcija, bez obzira na to da li se nekad u proπlosti neπto od prikazanog
desilo ili nije, ne iskljuËuje moguÊnost da jednoga dana
postane i Ëinjenica, Ëim je veÊ prisutna u svijesti i savjesti pisca.”