Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

se pjesnici trude da stvore nemoguÊe, a o moguÊem neka raspravljaju
drugi, filozofi i politiËari. Odmah se vidjelo da je u sjajnoj
formi, sa osjeÊajem da kaæe pravu rijeË na pravom mjestu i u pravo
vrijeme. A imalo je i vremena i raspoloæenja za poslijeponoÊnu
sjedeljku uz hladno meze i vino. Poπto je s druge stane do
mene sjeo ambasador Mak Mahon da bi me brifirao o “situaciji”,
vidio sam odmah da Êemo se s njim slagati kao da je Ëlan pjesniËke
“klape” (isto kao πto je on veÊ poËeo da se slaæe, kao pravi
Irac, sa naπom æutom rakijom).
Sjutradan, poslije doruËka, Festival je trebalo nezvaniËno da
poËne simpozijumom na temu “Poezija u tranziciji i transformaciji”.
Dok smo pijuckali kafu na πanku u lobiju hotela “Drim”,
upozorio sam ©ejmasa da bi bilo prigodno da se i on pojavi na
simpozijumu, makar i na kratko, i to na poËetku. “Je li zato πto
me poslije oËekuje konferencija za πtampu, a prije toga i saappleenje
drveta u parku?” ∑ “Ne, to te oËekuje sjutra. Danas te oËekuju
samo na simpozijumu.” ∑ “Moje drvo, a? Misliπ, drvo πto Êe me
nadæivjeti?” ∑ “Pa ako nisi zaboravio da kopaπ lopatom...” ∑ “Ne,
kao pravi farmerov sin nikad neÊu odustati od lopate”, rekao je
i dodao da je, kad veÊ treba da se pokaæe na simpozijumu, najbolje
da to uradi odmah...
I tako je Festival poËeo da se kotrlja po programu. Bilo nam
je, doduπe, preporuËeno da πto viπe budemo u hotelu ili u Domu
poezije, ali pala je kiπa, pa se sjutradan prijem odbora SVP ionako
desio u lobiju hotela, a sveËano otvaranje proπlo je bez iluminacije
(takvo vjeπtaËko “mangupisanje” stvarno nam nije bilo
potrebno dok su se na naπem sjeverozapadu odvijale prave vojne
“iluminacije”). Pjesma Konstantina Miladinova “Tuga za jugom”
proËitana je u sali Doma, u sjajnoj glumaËkoj interpretaciji –orappleija
Jolevskog, uz sav napeto uzdræani patos, πto je, usred opπteg
muka, sluπaocima izmamilo podjednako i uzdræane uzdahe i
suze. (I meni su, priznajem, zasuzile oËi.) Slijedilo je Ëitanje po
jedne pjesme trinaestorice stranih pjesnika, koje je zavrπilo Ëitanjem
pjesme “Kopanje” naπeg laureata. Nakon toga ja sam se popeo
na binu da predam Zlatni vijenac ©ejmasu, prethodno pro-
Ëitavπi odluku Upravnog odbora o dodjeli nagrade. Zatim su po-
Ëeli da sijevaju blicevi fotoaparata i morao sam da pomognem
©ejmasu da otvori poklopac kutije da bi pred kamerama pokazao
Zlatni vijenac, ali s visoke bine na kojoj smo se nalazili nije bilo
lako to i uraditi, jer su objektivi snimatelja bili dolje u auditorijumu,
pa sam stalno morao da pridræavam krhki vijenac da ne
ispadne iz leæiπta. (Zbog toga me je jedan maloumni lokalni novinar
“okrivio” da sam æelio da “prisvojim” Vijenac za sebe!) Zlatni
77