Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

xii Bosanski krstjani i
krstjanice su Ëlanovi
strogo ustrojene Bosanske
crkve Ëije trajanje je
neodvojivo od razliËitih
oblika bosanskog druπtva
i dræave od 12. do 15.
stoljeÊa. Oni su sebe
smatrali “pravom
apostolskom crkvom” i
odluËno su se
suprotstavljali katoliËkoj
i pravoslavnoj crkvi.
Cjelinu te pojave Ëine
zasebnost nauka, obreda i
ustrojstva, koji su svoje
pravdanje i tumaËenje
smatrali neprekinutim i
vjernim tokom predaje od
Hristosa do njihovih
duhovnih prvaka. Svoju
zajednicu nazivali su
“Bosanskom crkvom”, a
sebe “krstjanima i
krstjanicama”. Drugi su
ih, suprotno njihovoj
volji, nazivali
“patarenima”,
“hereticima”,
“manihejcima”,
“bogomilima”,
“babunima”, itd.
xiii Za ovo razmatranje
uputna je uvodna tvrdnja
u UËenju (Sura 2,1-3):
To je knjiga ∑ neka nema
sumnje! ∑ uputa svjesnim,
koji vjeruju u Neizrecivo (...)
226
Ako se taj isti odnos postavi za posebnosti religijskih zajednica
u bosanskom druπtvu 15. stoljeÊa u prethodnu kakvoÊnu
matriËnu jednadæbu za odreappleeno tradicijsko doba, valja uvesti
bosanske krstjane xii umjesto bosanskih muslimana.
Nepropusnost na granici izmeappleu razliËitih jastava moæe biti
predstavljena i neprevodivoπÊu njihovih jezika, znaËenja i simbola.
Tako, ako jednom jastvu odgovaraju, naprimjer, nauk,
obred i vrlina uobliËeni u katoliËanstvu, njegova granica prema
muslimanskom i/ili pravoslavnom jastvu jest nepropusna toliko
koliko su neprevodivi njihovi naukovni i obredni jezici, zna-
Ëenja i simboli. Prevodivost znaËi da razliËiti sveti jezici, znaËenja
i simboli vazda iskazuju, i pored cjelovite posebnosti, jednu
i istu Neizrecivost, koja im je i korijen i plod, i poËetak i kraj, i
unutarnjost i vanjskost. Pristajanje uz neizrecivost koju potvrappleuje
jednota, a nju, potom, mnoπtvo jest sadræaj svake tradicije
u izvornom znaËenju tog pojma. To je odnos u kojem pokazano
dug ima prema Nepokazanom ili reËeno prema ©utnji. xiii
I upravo tu je mjesto razluËenja izmeappleu moguÊnosti promjene
straha u modernom i tradicijskom vidiku. U tradicijskom
vidiku krajnji razlog straha jeste potpunost: strah od nje i prema
njoj oslobaapplea od svakog drugog. Tada Se Jastvo pokazuje kao
potpuna drugost ukupnom bivstvu koje pojave obznanjuju i
svjedoËe. Tako, svaka pojedinaËnost bez obzira na svoju razliËitost,
a to znaËi i svaki jezik, zadræava vezu s PotpunoπÊu, preko
koje je prevodiva na svaku drugu pojedinaËnost, uz oËuvanje i
snaæenje svoje posebnosti. Ta ukupnost postojanja obznanjuje
Istinu: Ëovjek je sabranost sveg postojanja i on je zgusnuta ukupnost
kozmosa. Oni su poput dva ogledala u kojima se Jastvo
objavljuje u jastvima i obzorjima postojanja. Jezik, znaËenja i
simboli mogu biti razliËiti, kako su to, naprimjer, manastiri,
crkve, sinagoge i mesdæidi, ali u njima je spominjanjem Boæijeg
Imena prisutna jedna i ista RijeË koja nadlazi njihovo prostorno
i vremensko odmjeravanje. Preko te RijeËi oni su meappleusobno prevodivi
i ne mogu biti svedeni samo na odnose koliËina i moÊi.
Ako su i Ëovjek, i druπtvo, i svijet posve u dosegu razumskih
moguÊnosti, oni su mjerljivi. Neizrecivost i nemjerljivost moraju
biti ili zanemarene ili poreËene. Osloboappleenje od straha pretpostavlja
znanje svega πto je izvan i naspram pojedinaËnosti. Ali,
to je istodobno i pretpostavka da sve postojeÊe moæe biti naspram
i protiv Ëovjeka koji Êe to savladati. U takvome vidiku kozmos
nije istodobno i Ëovjek. Njegovi znakovi ne kazuju o istini
na jednak naËin kako to moæe Ëovjek koji se sjeÊa svoje izvorne
i konaËne savrπenosti.