Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

22
lijepe smeapplee oËi,
pune zemlje,
jake mlade kosti,
koje su nekad bile ruke,
ruke, koje joπ nisu zagrlile æenu,
jake mlade kosti zagrlile su zemlju.
…besmisleno je zasijati
svoje lijepe smeapplee oËi
za jalovu sjetvu
u neosjetljivu zemlju…
Iz zgariπta dogme o automatskom “pjesniËkom” jeziku cvijeÊa,
travica i ptiËjeg cvrkutanja, gdje su se u udaljavanju od socijalistiËkog
realizma sklanjali pjesnici prethodne “intimistiËke
generacije”, a i iz zgariπta iluzije o spasiteljskim kolektivnim projektima,
Dane Zajc je veÊ u drugoj knjizi, Gruda pepela iz 1961.
godine, odbacio kako politiËke tako i estetske pretpostavke tadaπnjeg
vladajuÊeg mentaliteta. Stvorio je sebi novi jezik, koji je
jezik od zemlje i govori rijeËi od zemlje, kako bi, inovativnim usredsreappleenjem
na najmaterijalniju dimenziju svijeta, omoguÊio oslobaappleanje
nakupljenih potencijala topline i istodobnog uniπtavanja
πto se kriju u vatri u ustima. Pri tom je pjesnik, vjeËni marginalac,
morao savladati i strah pred svijeπÊu da vrane ubijaju bijelu vranu,
jer to nije samo aluzija na komunistiËku kulturnu hegemoniju,
nego i ∑ ako ne prije svega ∑ opis elementarne mitske pripovijesti
u bilo kojem kolektivu, u bilo kojoj povijesnoj epohi. Zato pjesnik
u suπtini nije niπta drugo do Ëuvar subjektivnog identiteta i
istodobno Ëuvar kljuËeva ka istinskom jeziku koji je neophodno
potreban kako bi pjesnik bio vjeran svojoj osnovnoj vokaciji,
svojoj pozvanosti, koja se manifestira upravo u potrebi da potraæi
prave rijeËi za stvari. U tom mandatu biblijskog prvog
Ëovjeka, koji se sa svakim snaænim stvaralaËkim autorom orfejski
obnavlja, pjesnik se mora otresti nakupljenih formula i stereotipa.
Verodostojnu viziju pjesnik moæe izraziti rijeËima samo svjeæom,
strasnom i dinamiËnom metaforikom, mada je svjestan da
nemoÊ jezika sakati napore da iz usta stvarno plane vatra, znaËi
onaj prisni doæivljaj neËega πto nas potpuno prevazilazi, a ne
samo njegov nadomjestak, koji je gruda pepela, kako legendarno
sugerira Dane Zajc. U traæenju novog jezika, koji uporno shvata
kao svoj kategoriËki imperativ, bez obzira na slutnju da je stanje
potpune stopljenosti rijeËi i stvari u modernom svijetu zapravo
nemoguÊe doseÊi, Dane Zajc je Ëesto kroËio u neposrednu blizinu
granice koja dijeli pjesnika od mistika. Mistik, naime, osjeÊa