Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

190
podu kao istjerani roappleaci boja. Konac prebaËen preko vrata njene
babe, izgledao joj je kao linija koja je dijelila Ovaj od Onoga svijeta.
Mogla je i da skoËi na drugu stranu, ali sigurno bi se naπla u
skutu svoje babe iz kojeg nikad nije ni uspjela da izaapplee.
Kad je njena baba prestala da pravi dodatke i da plete πare u
æivotu svojih poznanika ∑ ne zato πto viπe nije mogla da vidi ili
zato πto joj je bilo dosadilo, veÊ zbog toga πto je umrla od jednoliËnosti
∑ Mariji su najveÊi problem predstavljale igle. U drugoj
fioci u poliranoj vitrini ∑ u onoj u kojoj su stajale igle za
πivenje, makaze, platneni metar, lastik i Ëiode ∑ za igle nije bilo
mjesta i Marija nikako nije mogla da shvati kako je uopπte u
toku ljetnjih mjeseci baba uspijevala da ih strpa tamo. ©trËale su
gdje god bi ih stavila; Ëak i iz dubokog suda za kiπobrane iza
ulaznih vrata. Najposlije je rijeπila da ih ne stavi nigdje, da uvijek
budu tu negdje blizu, pri ruci, kao πto su bile i njenoj babi.
Ali Marija Misleva nije znala da plete. U stvari, nije znala da
radi niπta drugo osim da Ëita ∑ da Ëita, gaseÊi svoju æeapple za knjiæevnoπÊu
u tuappleim zdencima. Ipak, negdje duboko u sebi bila je
ubijeappleena u to da, uz pomoÊ igala, pletenje i pisanje mogu postati
jedna stvar, pa je zato i njihovo prisustvo postajalo sve vaænije.
Uskoro, Marija je shvatila da s iglama u rukama moæe vrlo lako da
uapplee u sve knjige, a zatim i da im pravi dodatke. Nije mogla da Ëita
bez igala, isto kao πto ni njena baba nije mogla bez njih da plete.
U poËetku se stidjela svoje Ëudne navike da Ëita s iglama u
rukama, ali se tokom vremena toliko navikla, da joj se sve to
poËelo Ëiniti nekako obiËnim. Doπla bi do knjige, uzela bi igle u
ruke i saËekala bi da je preplavi πarenilo. Kad su dvije igle poËele
da joj smetaju u Ëitanju, jer njima nije mogla lijepo okretati
stranice, poËela je da Ëita samo uz pomoÊ jedne i odmah je
osjetila olakπanje. Njen zdenac je poËeo da biva sve dublji i da u
sebe skuplja i svoju vodu.
Goran, sin stasite Elice i jedini –oretov unuk, jednog dana
ju je zamolio da mu pomogne da uradi domaÊi zadatak na slobodnu
temu.
∑ O Ëemu treba da piπeπ? ∑ pitala ga je Marija, i sama
zaËuappleena time πto joj Goran traæi ovakvu uslugu.
∑ O proljeÊu, prirodi, cvijeÊu ...
∑ Jesi li napisao neπto, jesi li barem poËeo ...
∑ Ne.
∑ ©to onda hoÊeπ da uradim? Da dodam ili da oduzmem?
Goran se postidio. Marija ∑ joπ viπe. Umekπala je zatim glas
i skotrljala jedan osmijeh za mladiÊa pravo iz svojih plavih oËiju.
∑ Dobro. Napiπi ti bar malo i doapplei. UËiniÊemo neπto zajedno.