Download PDF verziju - Sarajevske Sveske

202
Ali plovidba je jedno a æivot na brodu drugo: bogojavljensko
lutanje beogradskim ulicama, u kome nailaziπ na imena kao
πto je ulica »arli »aplina (©arla ©aplina), na mjesta kao πto je Galerija
fresaka koja upravo ugoπÊava izloæbu “Ravenski mozaici”,
i, naravno, Kalemegdansku terasu, na kojoj te, kao vjetar iz daljine,
upija pogled na dvostruki æivot, rijeËni i suvozemni. Zatim
hram, templum, koji romantiËan mladiÊ traæi u svakom gradu i
na svakom brodu, mada je na brodu najbolji hram njegova okolina,
puËina. I danas susreÊem ljude kojima praπtam sve ako su
spadali u druπtvo koje je u ono doba pohodilo Kinoteku.
Bili smo umorni, bez kuÊe i kuÊiπta, zaæagrenih oËiju, po cio
dan na nogama i u vrtlozima æivota (tako smo zvali, æivotom,
zapuπtene kafane kraj æeljezniËke stanice u kojima su se mogle
vidjeti kurve i tuËe, i obale rijeka nastanjene alasima i skitnicama),
ne propuπtajuÊi ni jednu od kulturnih manifestacija (tako
nazivam, vrlo smijeπno za ovu priliku, izloæbe, koncerte, generalne
probe po pozoriπtima i predavanja i diskusije po raznim bibliotekama
i univerzitetima); snage su nam naroËito uveËe bile na
izmaku i trudili smo se da ne uhvatimo sebe kako na kraju uspjeπno
probdjevenog dana spavamo na najsvetijem od svih mjesta,
koje je bilo Kinoteka. Æivjeli smo za film, drogirali se “kinestetikom”,
s prezirom govorili o “literaturi” i “snimljenim predstavama”
i u mraku za vrijeme projekcija pucali prstima i s odobravanjem
klimali glavom kad bi se platnom pronijela neka
bravura “filmskog jezika”. Jer koja je knjiga u stanju da u nas
unese, kao dinamit, onaj uzdræani pokret koji unosi usporeni
marπ kadeta u “»apajevu”, ili nas umori onim bremenitim mirom
kojim umara kiπa koja pada u “Raπomonu”.
Zatim, susreti sa ljudima: nigdje nije bilo ljudi koji su bili
tako vrijedni upoznavanja kao u tadaπnjem Beogradu. Evo dva
uzorka sa dva vremenska kraja, povezana zvuËnoπÊu, Branka
©uπiÊ i Stevan PeπiÊ. Mi smo bili studenti pretendenti, a Branka
veÊ gotova pjesnikinja, objavljivala je kod DaviËa u “Delu”. Bio
sam veoma sklon modernizmu, ali sam pjesmom ipak najviπe
smatrao ono “Stojte galije carske, sputajte krme moÊne, gazite
tihim hodom”, a kod nje je bilo, “porodilja πirokih bedara”:
“Zemlja”. Pritom nije znala ni za Lautreamonta, pa Ëak ni za
Preverta, nije posjeÊivala ni Kinoteku, to je iz nje tako, jednostavno
vrcalo. Vrcalo. Ili joj je DaviËo u tome pomagao. Bila je
zgodna, pomalo prijeka, nimalo Twigi, plavokosa. Udvarao sam
joj se, bezbeli, a ona nije branila, ali nije ni pripuπtala. UËila je
portugalski i govorila da Êe iÊi u Brazil. Onaj Ëudesni zaliv Sao
Paula, sa glavom πeÊera, san svih romantiËnih mladaca. Nije